Od Džedaja do Lorda: razgovor sa Mislavom Lešićem

Od Džedaja do Lorda: ko je Mislav Lešić, a šta je Lord Čardak?

Ako želite razumevanje današnje vizuelne scene koja podjednako diše folklorom i psihodelijom, krenite od Mislava Lešića — umetnika koji je iz street-art tagova stigao do zrelog slikarskog rukopisa i sopstvenog studija. Pod imenom Lord Čardak, Lešić godinama razvija ciklus „Realizam ćorava sokaka“: prizore slavonskog sela koji izgledaju kao da su izašli iz kolektivnog sećanja, ali su komponovani sa disciplinom i samosvešću savremenog autora. Miris lipe i seno, oker-zelene livade, nošnje i škrinje — sve je tu, ali filtrirano kroz kadar kraja 19. veka i logiku današnjeg postera. Zato njegove slike deluju „i staro i moderno“, a murali i identiteti festivala (Šokačko sijelo), muzeja (Muzej bećarca) i albuma klize iz istog vizuelnog jezika: bogatog, ornamentisanog, ali čitkog. Čardak Studios je ta tačka spajanja — slikarstvo, ilustracija, sitotisak i dizajn koji rade na istu temu, ali različitim plućima.

Lešićev „lord“ nije kostim, već alat: persona koja mu dopušta da bude i štit i lupa i megafon. Na zidu, pred publikom, ruka uči da kontroliše slučajnost; na štafelaju, jutro je rezervisano za tiho razrađivanje kadra; u dizajnu, slova dobijaju karakter pre nego što dobiju font. Tipografija mu je organ kompozicije, a „seosko slovo“ — utisnuto na zidnjacima i ponjavama — vizuelna genealogija koju rado oživljava. U razgovoru koji sledi otkrivamo kako nastaje ta „nadrealna svakodnevica“ — zašto je realistična, a opet čudna; kako se iz Džedaja prelazi u Lorda; šta improvizacija radi formi; i zašto „više je više“ ponekad donese upravo ono meru i atmosferu koje minimalizam ne može.

„Realizam ćorava sokaka“: šta je u tom ciklusu realizam, a šta metafora? Koji motiv je postao tvoj „ključ“ za čitanje čitave serije?

Svoj ciklus „Realizam ćorava sokaka“ vodim već osam godina, no temelj je cijelo vrijeme isti – začudna svakodnevica slavonskog sela. Taj „realizam“, osim mog slikarskog stila, predstavlja i dojam koji želim da moji radovi prenose. Ne radi se o pukom preslikavanju zanimljive scene, već o stvaranju dojma pomalo nadrealne stvarnosti – one koja je nemilosrdna i ima svoje zakonitosti, ali ipak dopušta da se povremeno dogode mala čuda. Upravo je ta stvarnost glavni motiv u mojim slikama, koju nastojim reinterpretirati kroz prizmu slavonskog folklora. Takva seoska svakodnevica, koja je stoljećima stvarala vlastiti mikrosvijet, doima mi se izrazito konceptualno – osobito danas, kada se mijenja iz svog sigurnog tradicijskog omotača u nove, iznenađujuće oblike.

Lord Čardak vs. Mislav Lešić: čemu služi persona — kao štit, kao lupa ili kao megafon? Šta može „lord“ što Mislav ne može?

Uzimanje nadimka proizašlo je iz bavljenja street artom. Prije desetak godina, kada je ta scena tek uzimala zamah kod nas, bilo je zanimljivo vidjeti šarolike nadimke i tagove koji su je obogaćivali. Iza njih se moglo sakriti od javnosti i intervenirati u prostor, znajući da će oni koji trebaju prepoznati čiji je rad to i shvatiti.
Kasnije, studirajući slikarstvo na Akademiji, počeo sam više cijeniti vlastito ime u potpisu. Danas slikarske i ilustratorske radove potpisujem svojim imenom, dok murale i dalje tagam kao Lord Čardak. 

Nasleđe slavonskog sela: koja tri elementa (miris, boja, predmet) stalno vraćaš na platno — i kako ih prevodiš u savremeni vizuelni jezik?

Miris koji pokušavam dočarati svakako je – miris sela. Ono kad dođeš kući i osjetiš u zraku stotine mirisa: od procvale lipe i sijena, do mirisa štale, konja i svinja.

Za boju se teško odlučiti, ali ako mora biti jedna – to bi bila oker-zelena, boja livade.

Predmet? Svakako narodna nošnja, muška ili ženska, u svim svojim oblicima i raskoši. Scene pokušavam prilagoditi suvremenijem shvaćanju kadra i kompozicije, naslanjajući se na slikarstvo s kraja 19. stoljeća, ali mu istovremeno pokušavam dati svježinu i dubinu. Težnja mi je da slike istovremeno izgledaju i staro i moderno. 

Ritam rada: kako izgleda tvoj idealni dan kada slikaš naspram dana kada radiš dizajn (identitet, poster, omot)? Šta jedna praksa krade drugoj — a šta joj poklanja?

Moj slikarski dan znatno se razlikuje od dizajnerskog ili ilustratorskog. Kada radim na slici, nastojim se probuditi što ranije i odmah nakon jutarnje higijene, bez doručka ili čaja, sjedam za štafelaj. Otkrio sam da mi je jutro najproduktivnije – razdoblje od 7 do 11 sati idealno je za slikanje.

Ilustratorski i dizajnerski rad počinjem tek nakon podneva, kad pojedem i isplaniram dan. Budući da su ilustracija i dizajn moj primarni izvor prihoda, oni svakako „kradu“ vrijeme koje bih inače proveo slikajući. No s druge strane, rad na više polja i u različitim medijima potiče ideje i pristupe koji se ne bi razvili da radim isključivo u jednom mediju.

Čardak Studios: koji je projekt bio prekretnica — prvi put da si osetio da dizajn i slika „dišu“ istim plućima?

Tijekom pandemije počeo sam razmišljati o pokretanju nečeg vlastitog – studija koji bi objedinio moj rad na različitim poljima: ilustraciji, grafičkom dizajnu, sitotisku i muralima. Tako je nastao Čardak Studios, gdje kroz originalni dizajn koji spaja folklor, secesiju i psihodeličnu grafiku nudim i vlastite proizvode – majice, cekere i art printeve.

Prvi pravi projekt koji je ujedinio sve dijelove Čardak Studiosa bio je rad na 56. Šokačkom sijelu. Tamo sam kroz grafički dizajn i ilustraciju stvorio vizualni identitet, kroz sitotisak izradio merchandise, a kroz slikarstvo oslikao scenografiju pozornice. Na taj sam način „upogonio“ sve svoje strane kako bih stvorio jedinstven vizualni dojam folklornog festivala.

Tipografija u tvom dizajnu: šta tražiš od slova — karakter, čitljivost, istoriju? Ima li „seosko slovo“ i kako bi izgledalo?

Tipografiju jako volim, jer su moja prva umjetnička nastojanja u srednjoj školi rasla kroz crtanje grafita i slova. Slovo mora imati karakter – čitljivost nije presudna, ali važno je da pomaže kompoziciji postera ili naslovnice da se uzdigne u umjetničko djelo.

Inspiraciju sam pronašao u psihodeličnim posterima 60-ih, kroz ručno crtana slova, bez klasičnih fontova.
Smatram da „seosko slovo“ postoji – može se pronaći na zidnjacima, ponjavama i škrinjama. To su većinom utkana, pisana slova s minimalnim dekoracijama, koja svoje korijene vuku iz fontova s početka 20. stoljeća.

Živi performans / slikanje pred publikom: šta se događa s rukom i greškom kad znaš da neko gleda? Kako „kontrolišeš“ slučajnost?

Tijekom slikanja murala stalno si izložen okolini i javnosti – mnoštvo prolaznika može pratiti svaki tvoj pokret. U početku to može djelovati kontraproduktivno, ali s vremenom postane zanimljivo i ohrabrujuće. Čak i kad pogriješiš, ljudi to često ni ne primijete, jer dok zid nastaje, izvana je teško razumjeti proces koji se odvija.

Kontroliranje slučajnosti vrlo je zanimljiv aspekt rada na muralima – neki se elementi neminovno mijenjaju tijekom oslikavanja velikih površina. Iako se držim zadane skice, određeni omjeri ili boje počnu dobivati novi izgled. Upravo ta lagana improvizacija, barem kod mojih murala, ključna je da bi rad dobio svoj pravi sjaj.

Od „Džedaja“ do „Lorda“: koje su to konkretne lekcije (o tržištu, publici, samopouzdanju) koje su te gurnule iz jednog identiteta u drugi?

Džedaj je bio moj stari tag dok sam studirao slikarstvo u Rijeci. Kroz taj sam tag radio bez zadanog koncepta, dosta improvizatorski. Nakon faksa, kada sam se na neko vrijeme vratio u selo, shvatio sam da trebam napraviti rez i započeti s novim pristupom. Tada sam, inspiriran starim pričama („Čardak ni na nebu, ni na zemlji“), odlučio usmjeriti se na istraživanje ruralne sredine i njezinog fantastičnog potencijala. Tako je nastao tag Lord Čardak.

Kroz njega sam se, da tako kažem, umjetnički osamostalio – izgradio prepoznatljiv stil i naučio kako biti vlastiti šef, profesionalno djelovati i biti konkurentan.

Nevidljivi mladi u kulturi: ako dobiješ budžet za jednu stvar koja suštinski pomaže mladim autorima — šta radiš prvo?

Kada bih dobio veći budžet, svakako bih organizirao art festival koji bi uključivao izložbe i bendove. Nešto slično već sam radio u manjem opsegu, kroz organizaciju festivala Realizam Ćorava Sokaka u svom rodnom selu Bošnjaci.

Komercijalni rad bez kompromisa: kako klijentu objasniš da je minimalno rešenje često najhrabrije? Jedan slučaj gde je „manje“ donelo više.

Haha, zapravo je kod mene slučaj suprotan – „više je više“. Nisam sklon minimalizmu, ali ako je on prisutan u nekom segmentu mog rada, to je obično reduciranje kolorita na dvije boje ili pojednostavljivanje kompozicije uz jednostavan font. Uvijek mi je važno da se u dizajnu osjeti atmosfera; nisam sklon grafičkoj sterilnosti.
Ako je postojao primjer gdje je „manje donijelo više“, to bi svakako bio rad na naslovnicama za magazin Kako.

Napravio sam pedesetak originalnih naslovnica – prvo sam izradio stencil, a potom preko njega radio improvizirani crtež. Budući da ih je trebalo brzo izraditi, taj proces je iznjedrio šarolike, zanimljive, ali u suštini jednostavne naslovnice koje su odlično funkcionirale.

Šta dolazi posle „ćorava sokaka“: skiciraj nam sledeći ciklus — tema, format, materijali, gde ga vidiš izloženog i koja je prva rečenica kataloga.

Trenutno sam toliko uronjen u istraživanje i reinterpretaciju sela da mi inspiracija dolazi sama od sebe. Osjećam da sam pronašao svoju nišu i da ju još neko vrijeme trebam obrađivati. Što će doći kasnije – iskreno, ne znam, niti trenutno razmišljam o drugim temama.

Pratite Mislavov rad:

• Facebook: /dzedajo
• Instagram: @lord_chardak
• Facebook: /cardak.studios
• Instagram: @cardak_studios

Photo credit: Mislav Lešić