Ki Klop: Disco pop mutant koji menja pravila igre

Evo nas oči u oči sa Ki Klopom – zagrebačkim „disco pop mutantom“ koji od rastopljenog diska, funka i distorzije pravi hibrid što pulsira kao klub u tri ujutru. Od dua do trija (ulaskom Laure na bubnjevima) groove im diše dublje, živi bas i ritam mašine smenjuju se bez kompleksa, a gitara i sint-bass vode dijalog na ivici sudara. Tekstovi klize po rubu ironije i krhke iskrenosti, Zagreb im je i mapa i mitologija (Medika, Melin, Bakačeva), a produkcija namerno „prljava“ – italo patina preko modernog pop kostura. Na bini setlista funkcioniše kao mali teatar: tempo, dinamika i „crni humor“ zaključavaju pesmu, dok publika preuzima refren i menja kraj. Ovo je priča o bendu koji odbija sterilnost, pleše po pedalama i gradi pop u kojem se tekstura čuje, a telo reaguje.

„Disco pop mutant“ zvuči kao manifest. Šta je tačno mutirano — ritam, harmonija, tekst, imidž — i gde se to najviše vidi kada nastupate?

Luka: Mi si nismo nadjenuli tu titulu tako da ne znam na šta je točno mislila autorica/autor koji nas je prvi puta tako opisao, ali da moram pogađati mislim da pričaju istoj ideji koja stoji iza naslova Otopljenog diska. To otapanje elektronike, funka, diska i distorzije valjda podsjeća na nekakvu mutaciju. Disko pop kojem je naraslo ogromno atonalno oko, zakržljala trip hop ruka i jedan zlatan zub. Mislim da to mixanje žanrova najviše izlazi van uživo zbog aranžmana, neki elementi koji na snimci nisu u prvom planu iskoče van.

Od dua do trija: šta se kompoziciono promenilo ulaskom Laure — kako sada drugačije „diše“ groove, a kako vokalna dramaturgija?

Jakov: Dolaskom Laure u bend promijenili su se najviše live aranžmani pjesama. Live sve pjesme zvuče malo žešće i sirovije, čak ogoljenije. Ona je doprinijela i nekim svojim idejama i aranžmanskim rješenjima za neke pjesme, tako da definitivno je to bio jedan dodatan push za koji vjerujem da je još više oživio naše pjesme u live nastupima.

Luka: Laura je dignula dinamiku benda na novi nivo. Koliko god voljeli zvukove ritam mašina, želimo imati taj puls žive ruke na bubnju. Meni to čini ogromnu razliku. Osjećaj je kao da sam dobio osobnog trenera koji zna kad treba vršiti presing, a kada udahnuti i uzeti par laganih koraka. A imamo i sreće da si jako pašemo i nadopunjavamo se vokalno, ne smetamo si. Njena laga zna dodati jasnoću mojoj dionici u lajv situacijama gdje bi moj vokal mozda izašao malo mutnjikavo.

Vaše pesme deluju kao male predstave: kako nastaje scenski luk jedne numere — od prvog rifa do poslednjeg pogleda s bine?

Luka: Setlistu sastavljamo prije svakog koncerta i to naravno jako utječe na tok i energiju. Zanimljivo je razmišljati na koliko načina možeš doći na istu destinaciju – kraj koncerta. Kojim redom graditi scenu i ugođaj oko sebe? Uvijek mislimo da smo pronašli savršeni tok, ali nakon nekog vremena ipak odlučimo uvesti promjenu. Nekad jer mislimo da imamo nešto bolje, a nekad jer samo želimo probati nešto novo. 

Gitara vs. bas: gde se susreću, a gde namerno „sudaraju“ da bi nastao Ki Klop potpis?

Jakov: Zanimljivo pitanje. Kad pišemo pjesme, što se basa tiče, nekako je zastupljeniji sint bass u tim dubokim frekvencijama, nekad se desi da odmah i snimimo bass gitaru, ali dosta pjesama npr. gdje ja sviram bass u lajvu uopće nema bass gitare na snimci, nego ga ja ili dodam preko ili na njemu sviram sint bass dionicu. Generalno mislim da su dosta isprepleteni bass i gitara u našoj glazbi, iako dosta često znamo svirati i unisono neke dionice i riffove. 

Luka: Ovisi o ideji pjesme! Nekada pokušavamo ispreplesti bas i gitaru uz neki call i response. Tada nam je bitno da plešu skupa i ne staju si na prste. Nekada bas koristimo kao debelu vunenu deku ispod svih instrumenata u koju onda spuštamo ideje. Ja jako volim momente u kojima je bas trom i jednoličan jer daje prostora gitari za buku i disonancu. Taj kontrast stabilnog basa i neurotične gitare mi uvijek bude najdraži dio kada pjesmu izvodimo uživo.

Zagreb kao kulisa: koje mesto (klub, ulica, noćna vožnja) je direktno ušlo u neku pesmu — i kako se čuje u aranžmanu?

Jakov: Također, super pitanje! Baš smo nedavno razgovarali o tome koja mjesta sve spominjemo u pjesmama i to su: klub/skvot Medika, birc Melin, ulica Bakačeva u centru, Dolac i ne mogu se sad sjetiti je li još nešto bilo… Naše pjesme su dosta inspirirane Zagrebom kao takvim jer smo na svim tim mjestima proveli mnogo vremena i večeri. Svaka pjesma je na taj način neki mali omaž zagrebačkim noćnim izlascima i klubovima. 

Tekstovi: kada birate ironiju, a kada čistu emocionalnost? Dajte primer stiha koji je „zaključao“ pesmu.

Luka: Volim tekstove na rubu ironije. Stvari na rubu iskrenosti, na rubu velike emocije i melodrame. Ali isto tako volim pisati tekstove koji nisu emotivni u smislu mog izražavanja emocije prema nečemu, tekstovi gdje su ispričani samo obrisi neke situacije. Tada ljudi koji poslušaju neki naš tekst sami odluče koje emocije vežu uz pjesmu i riječi koje čuju. A što se tiče stiha koji je zakuhao pjesmu prvo mi na pamet pada Malena daj mi srce, Kali Ma… Cijela pjesma je napisana zbog te random Indiana Jones fore koja mi je pala na pamet.

Produkcija: koliko volite patinu (italo-disco, novi talas, yugo-funk), a koliko „sterilnu“ modernu čistoću? Šta namerno ostavljate „prljavo“ u miksu?

Jakov: Svakako smo više fanovi prljavije organske produkcije, pogotovo kad je u službi neke zanimljive pop glazbe. Nešto slično se i trudimo raditi s Ki Klopom, napraviti pop formu i onda je maksimalno zvučno zaprljati – na dobar način – koliko ide. Mislim da je to ono nešto što pop muzici daje teksturu i okus i što je, na kraju krajeva, i izdvaja iz nekog mora radiofoničnih pjesama.

Vizuelni identitet: koje tri scenske odluke (boja, rekvizit, pokret) publika možda i ne primeti svesno, ali bez njih ne biste bili vi?

Luka: Jakov i ja smo jako dugo, kao stari bračni par, imali svoje strane pozornice. U zadnje vrijeme smo promijenili formaciju i ja sam se našao u sredini. Tako da sad napokon više nemam problema s osjećajem neugode da mi cijeli bend stoji na krivoj strani sobe. Za broj dva bih ja stavio svoj mali stalak za cowbell. Zapravo ni nije stalak nego neki dio bubnja koji mi je Laura dala na nekoj svirci, ali smo na kraju došli do nečega sta drži taj cowbell i od tada ta konstrukcija obavezno viri sa svakog stalka za mikrofon. I za kraj naravno nijedan bend nije bend bez plesanja/skakutanja po pedalama u ključnim trenucima pjesme <3

Publika kao koautor: opišite trenutak kada je reakcija publike promenila tempo, dinamiku ili završetak pesme.

Jakov: To se dogodilo ljetos kad smo svirali na INmusicu. Ne mogu točno opisati što je publika na tom koncertu sve promijenila, ali mislim da je sve od navedenog, i to na svakoj pjesmi. To je bilo nešto posebno. Svaku stvar koju smo svirali, publika bi samo preuzela i nosila je do kraja na leđima umjesto nas, a mi smo samo savršeno pratili i surfali na tom energetskom cunamiju. Jedva čekam da se taj osjećaj ponovi.

Ekonomija benda 2025: Bandcamp, streaming, merch — šta vam realno donosi najviše slobode, a šta najviše umetničkih kompromisa?

Luka: Najbolji način da podržite bend je da dođete na naš koncert i kupite toplu, svježe ispeglanu majicu. Ali ja vam obećajem da nikada nećemo raditi umjetničke kompromise zbog tako nečeg 🙂

Novac nama ne donosi slobodu jer bismo svi u bendu normalno nastavili svoj život u slučaju da se bend raspadne. On nam donosi priliku da surađujemo s drugim ljudima na vizualima, spotovima, scenografiji i tako detaljnije razradimo ideje koje imamo u glavi pri pisanju pjesama. Također nam donosi opciju da kupimo Moog Subsequent 37. Mmmmm Subsequent 37…

Jezik: ostajete li pretežno na maternjem ili vas mami engleski? Kako izbor jezika menja melodijski akcenat i „napon“ između strofe i refrena?

Luka: Mene ne zove pisanje na engleskom. Otkad pišem, uvijek sam htio pisati na svom jeziku – to mi je kao neka vrsta izazova, a i iskrenosti. Kad pišem na engleskom osjećam se kao umjetna inteligencija koja pokušava nešto napisati na temelju svakog teksta na engleskom koji sam ikad čuo. Ne osjećam se iskreno. Imam osjećaj da mi je teže pisati na hrvatskom zbog naše fonetike. Često se uz samu bit stiha treba potruditi da on ne zvuči nezgrapno, sigurno više nego što bi se za to morali potruditi u engleskom. Iz istog razloga se mora prilagoditi i melodija vokalne dionice. To definira pjesmu na puno načina, ali iz toga izlaze nova i zanimljiva rješenja, novi načini da se gradi i razrješuje tenzija i nove prilike za naglašavanje i ritam slogova koji se ne može postići u engleskom. Brate samo aliteracija.

Sledeći „nemogući“ potez: šta biste želeli da uradite van zone komfora (mesto svirke, saradnja, format izdanja) da bi Ki Klop napravio sledeći evolucijski skok?

Jakov: Biću hrabar pa ću reći eurovizija! Mi smo među sobom već komentirali kako bismo voljeli iskušati sreću tamo, ali koči nas ova prva faza kvalifikacija u kojoj bismo morali ići na Doru… 

Pratite i slušajte Ki Klop:

• Instagram: @kiklopbend
• Facebook: /Ki Klop
• Bandcamp: /kiklopband
• YouTube: @KiKlopBend
• Streaming platforme: /kao-ja

Photo credit: Marina Uzelac, Sanja Junaković, Marko Lopac, Luka Antunac