Krsto Giljen: Montaža tuge, sreće, patosa, roknrola

Krsto Giljen pripada onoj vrsti mladih autora koji ne pokušavaju da budu uredni, tihi i lako objašnjivi. Pesnik i student filmske režije, rođen iz potrebe da rečima i slikama dotakne ono što izmiče svakodnevnom govoru, on piše kao da montira sopstvene unutrašnje sudare, tugu, sreću, patos, rokenrol, ljubav, strah, grad i generaciju koja se istovremeno smeje, beži i traži nežnost. U njegovim knjigama Leptir u ramu i Džimi, do you love me? poezija nije ukras, već prostor u kojem se telo, jezik i iskustvo raspadaju, pa ponovo sastavljaju u nešto divlje, ranjivo i živo. Za BOLD, Krsto govori o poeziji, filmu, Nikšiću, mladosti, iskrenosti, Džimiju, unutrašnjim pejzažima i potrebi da se sopstveni svet sačuva čak i onda kada sve oko njega deluje neizvesno.

Krsto, istovremeno si pesnik i student filmske režije. Da li si prvo počeo da misliš kroz slike ili kroz stihove?

• Iako mislim da su te stvari neodvojive u tom smislu da i riječ i slika proizilaze jedna iz druge, i na neki način se međusobno podražavaju i zadirkuju, u meni se prvo probudila potreba za poezijom. Ne u onom šmekerskom izblaziranom smislu, već kako to obično biva sa književnošću najviše iz potrebe da dopremo do određenih istina koje isključivo počivaju u onom već napisanom. A da li je nakon kroćenja sopstvenih dometa, potreba za pisanjem stigla kao odgovor na dar, mimezisom ili pak nečim desetim, uopšte nije važno. Ugušiti taj veličanstveni poriv da nešto kažeš, uvidiš, izgovoriš najviše je blisku samouništenju. Film, ali i FDU kao takav, došao je mnogo kasnije u mom odrastanju više kao neka ishitrena odluka da uletim u nešto do tada u potpunosti nepoznato i spasim sebe od meni lično dosadne teorijsko-književne prakse.

Tvoja prva knjiga Leptir u ramu već u naslovu nosi sliku nečega krhkog, živog i uhvaćenog. Šta je za tebe taj leptir danas, nekoliko godina nakon objavljivanja knjige?

• To je bio i ostao vrisak baš tog malog, tananog djela mene koji je tragao za odgovorima, ljubavlju, istinom i vjerovao u neke spiritualne skoro pa nadrealne oblike oslobođenja. Ta knjiga iako jeste nešto na šta ne referišem toliko i čemu možda nisam dozvolio dovoljno svjetla, predstavlja možda najdramatičniji iskorak u svijet od svega što sam do sad iznjedrio. Plezim se mjesecu, razgovaram sa leptirima, skačem sa prozora, pri čemu iznova i iznova pretvaram sopstveno postojanje u sliku koju uramljujem poezijom. Čudno je kako svaki put kad malo više popijem, izgovorim kako tu knjigu nikada nisam želio da vidim. Možda baš zato što je sve u njoj odraz one moje sputane unutrašnjosti s čijim se odjekom borim i dan danas.

U poeziji često postoji trenutak kada privatno prestane da bude samo lično i postane nešto što pripada i čitaocu. Kada znaš da je pesma spremna da izađe iz tvoje sobe?

• Još za vrijeme Leptira u ramu, razvio sam baš čitav spektar motiva na tu foru, od prstiju koji se prikradaju, ruka koje se polažu, razjapljenih usana koje se u vrisak pretvaraju, čitav jedan tjelesni horor koji me je često navodio na autocenzuru. Ne nužno iz straha već iz činjenice koliko će neko čak i sa masnim metiljavim prstima možda baš u rukama prevrtati, kopati i drviti po mojoj koži, i tada već samo mom patosu. Kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da je važno ono što nam poezija ponudi iznutra, kroz utrobu, ne način na koji smo nečem izloženi. Sve me je to vodilo upokojenju. Ali i tome da ne marim kada je pjesma spremna da izađe, već da li sam ja u stanju da kroz ozbiljan protok vremena, i dalje stojim ponosno pred onim što je iz mene izašlo.

Naslov tvoje druge knjige Džimi, do you love me? zvuči kao pitanje koje je istovremeno nežno, popkulturno, ironično i ranjivo. Ko je Džimi, stvarna osoba, unutrašnji glas, simbol ili neko kome se obraća cela jedna generacija?

• Džimi je donekle manifest neke nove, divlje mladosti, ali i predmet želje, brzine, ludila, oprečnosti, nestalnosti, stradanja. Ako je prva knjiga praktično samljela moje oblike straha, Džimi mi je dozvolio da razotkrijem sva ona suptilna, bolna ili pak nasilna postanja u ljubavi koja proizilazi iz straha. To nije nužno stvarni entitet, iako sve o čemu pišemo svi mi danas, po nekoj nužnosti tumačenja ima svoje utemeljenje u stvarnosti, već više moj pokušaj da stvorim nešto prepoznatljivo, divlje, da odbjegnem od ranjivosti, ali i da stvorim kako bi to moja prijateljica Minja Marđonović na poslednjoj promociji rekla „čitav jedan urbani kafanski noir“.

Koliko ti je važno da poezija danas ne zvuči kao nešto udaljeno, svečano i „književno“, već kao govor koji dolazi iz stvarnog života, iz tela, grada, noći, poruke, ekrana?

• Svjedoci smo da svi pišu, tako da imamo gomilu pjesnika, polupjesnika, podobnih, nepodobnih, loših, sklonjenih, zaboravljenih… To jeste loše, a nužno nas i oslobađa baš tog elitizma koji je vjekovima bio ustaljen u književnosti. Iako vjerujem da jezik treba da se razgrađuje, da nikada ne ostaje u svom bazičnom paketiću, neke granice i sam pokušavam da postavim. Radije ću recimo biti prljav i opasan nego politički korektan. Radije ću govoriti kao da se nekom unaprijed obraćam nego biti zarobljen apstrakcijama. Svi tražimo svoje načine da izvrištimo sopstvenu prljavštinu ispod noktiju, da zagrebemo njima po sebi, po svijetu. Međutim, poezija postaje loša onda kada sve to postane matematično i sistematično, kada krenemo sve da vagamo i odmjeravamo. 

Kao student filmske režije, verovatno drugačije posmatraš kadar, ritam, tišinu i montažu. Da li se tvoje pesme montiraju kao filmovi?

• Moje pjesme nužno imaju neku svoju unutrašnju dramaturgiju, počevši od toga kako ih u toku samog procesa pisanja pojem, kako ih ritmujem, gonim, namjerno zasićujem ili neoprezno sječem ostajući nedorečen. Montaža tuge, sreće, patosa, roknrola. Nijedan od tih procesa ni u stvarnosti nije naivan, važno je kako ga ispredemo ne bi li postao cjelina. Tu ulogu ne igra uredništvo, već osjećaj za riječ, nutrina koju prosto imaš ili nemaš. Džaba lošem pjesniku dobar urednik, kad sam nije u stanju da rastavi i uobliči sopstvena crevca po papiru, do te mjere da zablistaju kao izbrušen dijamant.

Šta poezija može da uradi, a film ne može? I obrnuto, šta film može da pokaže tamo gde jezik zastane?

• Obje umjetnosti jesu visceralne, svete i podjednako velike. Da iskoristim onaj klišetiran izraz, „vizuelna poezija“, kako često volimo da govorimo o nekom nadahnutom kadru, opet je proistekla iz predloška koji je zacementiran u riječima. Sve proizilazi jedno iz drugog i podjednako je važno na nekom spoznajnom putu, jer će nas podjednako neki veliki filmovi, a naročito velika književnost navesti na to da postanemo makar u nekom kutku svjesti, makar malo veći ljudi. Po meni, poezija i dalje može međutim da nas dotakne mnogo dublje samim tim što slike brzo blijede, zato se filmovima treba vraćati, a poeziju iznova i iznova citirati.

Pripadaš generaciji koja je odrasla uz internet, razne platforme, stalnu dostupnost slika i tuđih života. Da li je danas teže biti iskren, jer je sve odmah vidljivo ili je baš zbog toga iskrenost postala najvažniji oblik otpora?

• Nije teško, šta više, mislim da smo konačno prenebregnuli neke duboko jezive puritanske momente. Nema više toliko mnogo osjetljivosti, underground proizilazi i kroz mainstream, seksualnost je dovedena na sam rub, sve je oko nas nekako u nekom nasilnom prividu slobode. Samim tim, nikada nisam vjerovao u kolektiv, već u individualnost. „Ako želiš da započneš revoluciju, prvo je pronađi u sebi!“ ili ti: Jedan iskren i slobodan čovjek, u stanju je da pomjeri i zapita horde nekih sputanih i osrednjih. 

Na koji način Nikšić, ali i Crna Gora i prostori iz kojih dolaziš ulaze u tvoje pesme i filmove? Da li su to konkretna mesta ili unutrašnji pejzaži?

• Nikšić me je oblikovao kao grad sa jakom alternativnom posturom, ali i sa nekim konstantnim mirisom opasnosti koji je omamljujući. Gdje god da se denem, ljudi me prepoznaju kao Nikšićanina ili pokušavaju da utvrde da li me baš to čini tako vrištavim. Tamo se pije, pjeva, diše, kidiše. Neko bi rekao da u tome ima malo i propasti, ali je napetost plodno tlo za stvaranje. U mojoj poeziji ima dosta tog momenta, ali geografskih odrednica i ne baš samim tim što ne pretendujem da postanem tipično crnogorski pjesnik. Iako mi je taj pojam i dalje nejasan, sežem mnogo dalje od toga.

Mladim autorima se često postavlja pitanje „šta dalje“, kao da se od njih očekuje da odmah znaju svoj put. Da li ti imaš potrebu da se odrediš, kao pesnik, reditelj, scenarista, ili ti je važnije da ostaneš u pokretu između formi?

• Mislim da nije važno što sam i ko sam, sve dok se moje prisustvo osjeća u smislu da znam čemu težim, kuda hodim, dok sebe ne gubim i dok sam prihvaćen u svojim pretenzijama. Za života želim ono o čemu i Milena Marković sanja u jednom od svojih intervjua „živo poštovanje ljudi“. Bio i ostao ja pjesnik, reditelj, dramaturg, nijedno zvanje mi neće moći zamjeniti činjenicu da sa nekim tamo dijelim strahove, snove, propasti, ali da u tome pronalazimo i neku zajedničku nadu.

Kada gledaš filmove, da li u njima tražiš ono što tražiš i u poeziji, atmosferu, pukotinu, lice, rečenicu, trenutak koji ostaje i posle kraja?

• Zavisi kakve filmove gledam, zašto ih u tom trenutku gledam i s čim moje biće najbolje korespondira. Nekad se uhvatim čak i za muzičku podlogu, nekad za samo jedan kadar koji mi se potkrade i do snova, nekad me priča raznese, raspori, toliko da poželim da nikada ne stvorim ništa potaknut zavidnim osjećajem da je to što vidim baš ono moje. Što bi rekla Mitski „I cry at the start of every movie… I guess cause I wish I was making things too“. Ponekad međutim samo učim zanat, i to je isto jedan ozbiljan proces. Ono što je međutim kod mene uvijek presudno, ne gledam i ne čitam ništa što mi vremenom postaje dosadno.

Šta trenutno više osećaš kao svoj prostor, pesmu koja može da stane na jednu stranicu ili film koji traži ekipu, vreme, kadar i ceo mali svet oko sebe?

• Snima mi se još i diše kroz tu adrenalinsku bombu dok ti sve visi nad glavom, a ti moraš nastaviti da plešeš kroz haos. Međutim, u pisanju sam najviše staložen i svoj. Otkrivam dramu kao svetu formu, nekad čak efektniju i od same poezije. Šta god bilo, moj svijet mi niko oduzeti neće, a i zašto bi? Djelovi njega su već rasuti nekuda, nudim ih i po skromnoj cijeni. Budućnost je već neizvjesna, vjerovatno je da ću sebe žestoko i da naplatim.

Pratite i podržite Krstov rad:

• Instagram: @banana.poem

Photo credit: Krsto Giljen