Svire: „iskra“ koja pali alt-pop iz Sarajeva

Između „skoro“ i „možda zauvek“ Svire pali iskru: alt-pop mini-film iz Sarajeva u četiri kadra („Zašto zoveš“, „Usne“, „Ne čekam te“, „Lampa“), sa klikom koji sve pokreće, tempom koji puca na 120 BPM i šapat-vokalom snimljenim na dah. U njegovoj sobi nastaju aranžmani bez viška, a na bini energija briše perfekcionizam. Referentne tačke (Steve Lacy, The Marías, Sombre) služe prostoru i emociji, dok spotovi vode paralelne priče u žutoj paleti, s dozom goofy ironije. Sarajevo još gradi indie ekosistem, ali ovde se vrata guraju ramenom: Bandcamp „plati koliko želiš“, saradnje (Igor Gušić, Ibrahim Emara) i nada bez tačke — jer iskra retko gasi na prvi pokušaj.

„iskra“ kao koncept: zašto baš taj trenutak neizvesnosti između „skoro“ i „možda zauvek“ – i šta je bilo tvoje realno iskustvo koje je zapalilo ovu priču?

To je taj limbo kad ne znaš hoće li se situacija razviti u nešto stvarno ili će samo nestati. Mene te stvari fakat ubijaju jer sam lik koji se lako zaljubi, a teško preboli. Iz nekog razloga me samo takve situacije prate. Cijela priča je kombinacija stvarnog i blago uveličanog; neke stvari su se baš desile, neke sam dramatizirao jer sam ih tako i doživio. Inspiracija je bila djevojka koju neću imenovati…. ali je spominjem indirektno; tokom predstavljanja benda na kraju svake svirke kažem: “Ja sam svire i patim za djevojkom s kojom nisam ni bio.” Ili je tražim u publici, čisto reda radi.

Četiri pesme kao četiri kadra: ako „iskra“ gledamo kao mini-film, koja je dramaturgija po numerama (uvod – zaplet – preokret – epilog) i gde publika treba da „čita“ tišinu?

“Zašto zoveš” je uvod, trenutak kad se priča počinje komplikovati – ona me zove samo kad je sama, i uvijek pogodi kad sam zauzet. “Usne” je faza preokreta kada ja želim da to postane ozbiljno, a ona glumi da neće, ono “hard to get”. “Ne čekam te” je trenutak preokreta I pucanja; prvo ide sporo, 90 BPM, kao da sam umoran od svega, a onda se tempo diže na 120 BPM i ja eksplodiram, shvatim da više ne mogu ovako. “Lampa”, kao epilog, je nastavak tog gašenja i paljenja odnosa koji više nije pod mojom kontrolom. Ta pjesma nekako najviše opisuje mene kakav jesam u stvarnosti. Priča se tehnički završava, ali pošto ne volim krajeve, uvijek krenem zamišljati nešto nerealno da se utješim ahaahahahah.

Tišina se najviše čuje u prelazu tempa kod “ne čekam te”. To je trenutak kad pjesma diše prije nego pukne. Cijeli EP sam složio po toj logici, priča je već postojala, ja sam je samo složio.

Bedroom pop u praksi: šta je najteže (i najlepše) u pisanju, snimanju i produkciji iz sopstvene sobe – jedan trik koji te spasao i jedna greška koju si namerno ostavio?

Najteža i najljepša stvar u bedroom popu je ista – to što sve radim sam. Teško je jer nemaš nikoga da ti pokaže, ali je i prelijepo jer nemaš kome da se pravdaš i zbog koga moraš praviti kompromise. Učiš iz grešaka i kreiraš svoje stvari.

Trik koji me spasio bio je da počnem pojednostavljivati miks. Prije sam imao prekomplikovane chainove za svaki dio pjesme, sad za ono što sam radio s tri plugina mogu s jednim.

A grešku koju sam ostavio? Na početku “zašto zoveš” se slučajno pojavio neki klik zvuk tokom masterovanja pjesme, nemam pojma odakle, ali sam ga ostavio jer zvuči kao da se nešto pali, što je, iskreno, simbolično i previše da bih ga popravljao.

Zvuk i reference: šta si konkretno pozajmio od Steve Lacyja, The Marías ili Sombra – ritmički puls, harmoniju, produkcijski „air“? Pokaži to na jednom taktu ili aranžmanskom potezu.

Od Steve Lacyja sam pokupio akorde, od The Marías miks i osjećaj prostora, a od Sombra način opisivanja te neku ranjivosti i jednostavnosti. Često krenem reverse engineering metodom, rastavim Steveove akorde i gledam zašto to funkcioniše. U “usnama” sam, recimo, ubacio vokalne harmonije na bridgeu, baš kao što The Marías i Sombr rade.

Kad kažem da mi pjesma “diše”, to znači da sve ima svoj prostor. Nema ništa viška, svaka stvar ima svoje mjesto i priču.

Sarajevo, sada: kako izgleda alt/indie ekosistem u gradu (mali prostori, kolege, publika, mediji)? Šta ti je omogućilo prvi zamah, a šta i dalje bode?

Indie/alt scena u Sarajevu postoji, ali idalje nije dosegla svoj puni potencijal. Naravno, na meni i muzičarima sličnim meni je da to promijenimo. Nekog zajedništva između nas ipak ima. Bend sam sastavio tako što sam posudio muzičare iz drugih bendova kad nisu zauzeti. Pomaže mi to što je grad otvoren, ljudi me podržavaju i prate taj moj stil. Kako su ljudi/publika divni, tako sam se do sada samo susretao i sa divnom organizacijom koja je olakšala moj dio posla koliko je to mogla i učinila čitav proces svirki još ljepšim.

Ono što malo frustrira je to što se mora probijati kroz zid. Ova muzika ovdje nije mainstream (ili bar razvijena kao u susjednim državama), pa bukvalno otvaramo vrata za sve koji dolaze poslije nas.

„zašto zoveš“ → „lampa“: koja je tačka loma u priči? Kada si shvatio da EP ne može da se završi „srećno“, ali ne sme ni da se zatvori „tačkom“?

Prelom se desi u “ne čekam te”, kad mi je svega dosta. To je taj trenutak kad skontam da me više umara nego što me čini sretnim. Sretan kraj nisam napisao jer ga nisam ni doživio, a i realno, tužni krajevi daju više goriva i motivacije.

Ali nisam stavio ni potpunu tačku, jer ja uvijek ostavim prostor za nadu. Volim misliti da nije gotovo dok god postoji neki normalan način da se popravi. Svi moji prijatelji su isti; blind leading the blind ahahahahahahaha, ali bar vjerujemo u nešto.

Tekstura glasa: tvoj vokal sedi nežno iznad mračnijih aranžmana – šta radiš da zadržiš intimu (mikrofon, distance, kompresija, reverbi), a da pesma i dalje diše na većem sistemu?

Vokale snimam blizu mikrofona i tiho, skoro pa šapućem. Koristim minimalnu kompresiju, samo da budu izjednačeni, i blagi room reverb, ništa veliko, samo da stvori osjećaj blizine. Pošto pjevam tiho, malo pojačam gain da i dalje djeluje intimno.

Tokom masterovanja koristim plugine koji emuliraju različite prostore i testiram sve na telefonu, u autu, na monitorima, samo da budem siguran da taj pjesma diše svugdje, a ne samo u slušalicama.

Saradnje: kako su Igor Gušić i Ibrahim Emara promenili pesmu „lampa“ – šta je njihov doprinos bez kojeg ta numera ne bi imala isti nerv?

U to vrijeme Igor je prolazio kroz istu situaciju kao ja. Obojica smo patili za djevojkama, a na to sve smo još i imali visoku temperaturu, i baš to nas je spojilo da napišemo tekst koji ima više bola nego što bi imao da sam ga pisao sam i zdrav hahahahaha.

Ibrahim je stari prijatelj iz srednje, s njim sam svirao po raznim bendovima. On mi je pomogao s bass linijom. Kad sam mu objasnio šta hoću, bukvalno je “preveo” to u melodiju kakvu sam i zamislio. Imao je tu kreativnost da osjeti pjesmu, ne samo da je odsvira.

Vizuelni identitet: svaka pesma ima sopstveni video. Koji motivi i boje su tvoj „potpis“ i kako gradiš odnos muzika–slika da ne bude ilustracija nego paralelna priča?

Boje variraju, ali često idem na žutu. Volim da spotovi budu malo goofy/šega. U “ne čekam te” padam sa kuhinjskog stola, u “usnama” sam opljačkan, ali sve to ima značenje. Ne želim da spotovi očigledni, već da imaju da kažu nešto za sebe.

U “zašto zoveš” pokazujem da ne treba živjeti u prošlosti i hvatati se situacija koje su stare vijesti; u “usnama” lik mi ukrade sliku Jessice Albe, meni savršene djevojke, što je simbol gubitka/raskida/prevare; u “lampi” se svjetlo pali i gasi izvan moje kontrole, baš kao i odnos sa djevojkom. Sve je puno skrivenih poruka, ali ako ih neko uspije skontati to je ekstra.

Prvi gigovi (Novi Val, support IDEM): šta si naučio o prevođenju „sobe“ na binu – setlista, sampleri vs. živi instrumenti, dinamika? Jedna stvar koju ćeš odmah menjati na narednom nastupu.

Svirka i soba nisu ni slične stvari. U sobi mogu sve peglati do savršenstva i tražiti neki specifičan ton, ali uživo nema popravke. Uživo se sve svodi na energiju. Iako je teže, mnogo je iskrenije i zabavnije, jer mogu skakati po bini i plesati kako plešem dok preslušavam te iste pjesme hahahahahaha.

Imam odlične muzičare pored sebe, pa ako se nešto i desi zbog treme, to se lako pokrije improvizacijom.
Sad kad sam prošao te prve svirke, imam više samopouzdanja. Od sljedeće svirke izlazim na binu s manje treme jer znam da će sve ispasti kako treba.

Izdavanje i publika: zašto Bandcamp „plati koliko želiš“, a ne klasični model? Šta ti je najviše donelo – finansije, feedback, zajednicu?

Muziku pravim iz ljubavi fakat i ne razmišljam o parama. Ako se nekome svidi, može je slušati besplatno. Bandcamp sam izabrao jer volim tu ideju “plati koliko želiš”. Tako ljudi daju koliko žele, ili ustvari koliko misle da sam zaslužio ahahahahah. Svi muzičari koje slušam, i uspio sam ih naći na Bandcampu, objavljuju muziku po istom principu. Kada bih stavio cijenu na pjesme, imao bih osjećaj kao da zahtjevam da mi daju novac, a to mi se ne radi. Ovako sam primjetio i da su ljudi opušteniji i da se ne osjećaju pod pritiskom.

Filmofil na Letterboxdu: koje tri scene iz filmova najbolje opisuju tvoj EP i zašto – montaža, kadar, ton? (Bonus: ko bi režirao „iskru“ kao kratki film.)

Pre-te-ško!!! Ako bih se morao odlučiti za samo 3 specifične scene, prva bi bila iz “500 Days of Summer”, scena kad Tom i Summer stoje u liftu i on misli da je to to, a ona ne vidi stvari tako. Taj nesklad između nade i stvarnosti je stvarno srž mog EP-a. Druga je iz “Eternal Sunshine of the Spotless Mind”, scena brisanja sjećanja, kad još uvijek osjećaš sve, baš kao u pjesmama kad se osjećaji vraćaju iako bi trebali da prođu. Treća je scena iz “Lost in Translation”, kad Bob i Charlotte dijele interesantne poglede i kratke riječi. Tu se osjeti emocionalna povezanost, ali i distanca, neizvjesnost i želja. To je baš ono što i “iskra” prenosi. Da bih pravio kratki film po EP-u, izabrao bih Paula Thomasa Andersona. On je stvarno majstor u hvatanju suptilnih međuljudskih odnosa i emocija, te tihe napetosti kroz kameru. Njegov način da obične trenutke učini intenzivnim i intimnim savršeno bi prenio tu mješavinu tuge, humora i neizvjesnosti koju sam htio da izrazim u “iskri”.

Pratite Dinov rad:

• Instagram: @sviiree
• Spotify: @svire
• YouTube: @svire – Topic / @višemanjezauvijek

Photo credit: Marta Kutsir, Jugoslav Belada, Tin Požarnik