Martina Miholić: Kako se prostor crta

Martina Miholić ne posmatra prostor kao praznu pozornicu na koju se rad naknadno postavlja, već kao živ sistem slojeva, tragova, ritmova i mogućih sudara percepcije. U njenim instalacijama, crtež izlazi iz ravni, objekti počinju da dišu zajedno sa arhitekturom, a publika više nije sigurna gde se završava prostor, a gde počinje umetnički gest. U razgovoru za BOLD, Martina govori o hipertoposu, intuiciji, grešci kao stvaralačkom okidaču, nevidljivom kao važnom delu rada i prostoru kao iskustvu koje nas ne vodi samo kroz materiju, već i kroz vreme, sećanje i pomerene načine gledanja.

Tvoj rad često „preslojava“ prostor i narativ. Kada započinješ novi projekat, da li prvo mapiraš prostor (skica, hodogram, zvukovi) ili krećeš od ideje-jezgra koju prostor naknadno menja?

Već se dugo bavim likovnim istraživanjima pa mi je često teško jasno odrediti gdje rad zapravo započinje – granica između ideje, objekta i prostora nije očita. U tom procesu određeni artefakti prelaze iz jednog rada u drugi, mijenjaju se, nadograđuju i razgrađuju, kao da prolaze kroz vlastite cikluse taloženja, mutacije i ponovnog nastanka. Ponekad ostane samo trag, tanki sediment neke prethodne ideje. Izložbeni postav za mene nastaje tek u susretu s prostorom, kada objekti i zamisli traže svoje mjesto: neki se odmah spoje s prostorom, drugi počnu mijenjati formu, a neki nestanu. U tom trenutku rad prestaje biti nešto što se samo postavlja u prostor i počinje postajati njegov sloj, njegov produžetak.

Primjerice, to se dogodilo na nedavnoj izložbi Dream Waves Undercurrent Noise u podrumima Dioklecijanove palače. Prilikom prvog obilaska neke su komore bile otvorene i već sam počela zamišljati raspored radova. No pri postavu se situacija promijenila, zbog restauracije određene prostorije su se zatvorile, a druge otvorile. U tom trenutku morala sam se ponovno prilagoditi. Paradoksalno, upravo su ti novootvoreni dijelovi prostora za mene bili još zanimljiviji. Postav je tada počeo nastajati gotovo organski. Prostor se reorganizirao, kao da je imao vlastiti ritam disanja, a radovi su polako hvatali taj ritam.

Rad ne postavljam u prostor kao nešto odvojeno, nego mu dopuštam uvlači se u njega tada počinje funkcionirati kao jedan od njegovih slojeva. Posjetitelj više nije sasvim siguran gleda li nešto što pripada prostoru, radu ili nekom trećem, hibridnom stanju između njih. Kao da se prostor i rad počnu međusobno upijati, a vrijeme na trenutak izgubi stabilnost. Mene posebno zanima taj trenutak kada svojom intervencijom možeš pomaknuti percepciju posjetitelja, malo je izvrnuti, destabilizirati ili dezorijentirati, ne samo u prostoru nego i u vremenskom kontekstu te u samim značenjima onoga što promatra. Tada se počinju otvarati različiti slojevi čitanja: arheološki, vremenski, imaginarni. Posjetitelj više nije siguran gleda li trag nečega iz prošlosti, fragment nekog sadašnjeg procesa ili možda artefakt iz nekog mogućeg, pomaknutog ili još nepostojećeg vremena.

Jedan komentar kolegice nakon izložbe zapravo je vrlo precizno opisao ono što me zanima u takvim situacijama. Rekla je da radovi u Podrumima nisu djelovali kao izložak u prostoru, nego kao organizam s prostorom, kao da sve zajedno pulsira, diše, transformira se i međusobno pretače. A prilikom demontaže organizatori su me zvali nekoliko puta ne bi li provjerili pripada li neki predmet podumima, mojem radu ili arheolozima tj. je li to njihova oprema

Mislim da upravo taj trenutak, kada rad i prostor počnu funkcionirati kao jedan sustav, otvara prostor za najzanimljivije pomake u percepciji. Rad počinje ulaziti u dijalog s prostorom. Ne zanima me rad nadmetati s prostorom, nego ga u njega nastaniti. Upravo taj trenutak, kada se prostor i rad počnu međusobno prožimati i kada se granice između njih počnu gubiti, meni je posebno zanimljiv.

U „Hypertopos“ u baviš se pojmom mesta kao višeslojne slike. Šta je, za tebe, presudno da neki topos postane „hiper“ vreme, sećanje, kretanje tela ili način gledanja?

Pitanje „hipertoposa” za mene je zapravo pitanje trenutka u kojem se određeni prostor počinje ponašati drugačije nego što očekujemo. Kao da se u njemu nešto presavije. Kao da se dimenzije koje inače doživljavamo odvojeno, prostor, vrijeme, sjećanje, kretanje tijela, počnu stapati u jedno stanje.

U tom smislu hipertopos doživljavam gotovo kao vrstu kvantnog loopa, kao prostor u kojem dolazi do malog glitcha u našoj uobičajenoj percepciji stvarnosti. To je trenutak kada se ustaljene koordinate počnu lagano rastapati i kada prostor prestaje biti samo mjesto kroz koje prolazimo, a počinje funkcionirati kao polje odnosa, slojeva i mogućnosti. Hipertopos generira vlastitu dinamiku, a slojevi stvarnosti se preklapaju. To nije mjesto u klasičnom smislu, nego stanje u kojem se percepcija, vrijeme i prostor gotovo ukidaju, postajući mreža mogućnosti. Svaki trag dobiva vlastitu rezonancu, a posjetitelj prolazi kroz više paralelnih tokova iskustva i opažanja, gdje se fizičko, emocionalno i imaginarno prepliću u slojevite obrasce. Svaka instalacija funkcionira kao mali ekosustav u kojem se vrijeme istovremeno širi, kondenzira i raspada. Posjetitelj prolazi kroz prostor, ali ujedno prolazi i kroz različite ritmove vremena, kao da prostor ima vlastitu memoriju koja se preslaguje svaki put kada netko uđe u njega.

Veliki dio tog doživljaja vezan je uz način na koji doživljavam vrijeme. Vrijeme za mene nikada nije linearno. Subjektivno je, a i znanost govori kako ne protječe jednako u svim uvjetima. Nisam najtočnija osoba kada je riječ o dolascima na vrijeme, trudim se i ne ide mi loše, ali imam i imala sam ljude u životu koji znaju kasniti; načelno se ne ljutim i sweet mi je kada pomislim da dolaze iz nekog drugog prostora, s drugačijom gravitacijom. Vrijeme doživljavam kao nešto što se razlijeva, širi i presavija, kao mrežu signala i uzoraka, slojeva događaja, sjećanja i potencijala koji postoje istovremeno. Ponekad ga zamišljam kao sferu u kojoj su svi događaji još uvijek prisutni, ali na različitim frekvencijama.

Hipertopos ne promatram kao fizički zadanu lokaciju, nego kao relacijsku strukturu koja nastaje u međuodnosu materije, percepcije i sjećanja. Umjesto metričkih udaljenosti između točaka, fokus se premješta na razmake između ideja, na njihovu semantičku blizinu, zone preklapanja i napetosti koje se među njima uspostavljaju. Prostor se pritom ne pojavljuje kao stabilan okvir, nego kao učinak tih odnosa: nešto što se konstituira upravo u trenucima trenja, gdje značenja nisu fiksirana, nego otvorena, pomična i u stalnom procesu nastajanja, šire i potencijalno življe od vlastite fizičnosti.

Tunel Grič je sam po sebi moćan „instrument“. Kako si prevodila njegovu akustiku, vlagu, svetlo i istoriju u vizuelni ritam? Imaš li „pravilo“ za rad u takvim, karakternim prostorima?

Projekt Dream Waves: Hyper Drift realiziran je u ljeto 2025. u Tunelu Grič, u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, kao dio programa Meštrovićevog paviljona u gostovanju, u suradnji s glazbenim umjetnikom Senpvijem.

U Dream Waves: Hyper Drift istraživala sam prirodne algoritme i procese samoorganizacije, eroziju, taloženje, cikličko stvaranje, i njihov odnos s algoritamskom logikom i umjetnom inteligencijom. Zanimalo me kako ti sustavi, prirodni i umjetni, generiraju obrasce i kako se u njihovom susretu stvara nova, hibridna struktura. Tunel je tu djelovao kao već aktivan sustav, kao instrument koji već proizvodi ritam, a rad se na njega nadovezuje.

Zaista sam dugo željela raditi u i s tim prostorom jer je, kako ste rekli, baš moćan „instrument“. Meni kod prostora nije toliko bitan značaj prostora u smislu prepoznatljivosti ili njegove reputacije, iako, naravno, i to ima svoju težinu, bitno mi je da prostor rezonira s mojom idejom i da je specifičan za ono što želim izložiti.

Taj tunel je baš aktivan, tvori nove oblike organske i anorganske, tvori vlastiti ritam i strukturu, jeku, zvuk te sluz koja se cijedi niz njegove stijene, stalaktiti tvore vlastitu arhitekturu. Bavila sam se tim objektima, implementirala ih u rad, dopuštajući da se dijalog razvije sam od sebe. Tunel je lišen dnevnog svjetla, što pojačava sve druge osjete, akustika postaje fizička, vlaga i kapljanje oblikuju vizualni i taktilni sloj, a hladni zidovi i jeka uvode tijelo u njegov ritam. On nije neutralan, reagira na vrijeme, atmosferu i prisutnost, ima vlastitu, organsku inteligenciju.

U tvojim radovima čitamo crtež i sliku kao trag, ali i kao kartu. Koliko te zanima „kartografija emocija“ — mogućnost da se intimno iskustvo mapira poput grada?

Hmm…, pa ako je to mapa prostora poput prostora u Alice in Wonderland ili Alice in Borderland, da, mogla bih naći poveznicu ako govorimo o prostorima koji nisu definirani logikom fizičkog svijeta, nego iskustvom, percepcijom, osjećajem…

Kada radiš site-specific, kako odlučuješ šta treba ostaviti nevidljivim“? Šta publika ne bi smela da zna da bi rad ostao otvoren?

To zapravo ovisi o percepciji posjetitelja, svatko ima svoj nivo čitanja prostora, svoju pažnju i iskustvo. Neke stvari koje su za mene intenzivne, drugima mogu ostati potpuno neprimjetne. To nije pitanje obrazovanja, nego prostornog osjećaja, fokusa i trenutnog otvaranja prema iskustvu.

Teško je svjesno manipulirati time što ćeš ostaviti nevidljivim ili ne, jer ne znaš što će se dogoditi s percepcijom ljudi koji će to promatrati. Ponekad postavljam radove na gotovo neprimjetna mjesta koja ipak imaju snažan smisao i rezonancu u prostoru, nevidljivi sve dok ih netko ne otkrije. Primjerice, u Dioklecijanovim podrumima radove sam smještala na teže uočljive pozicije, gdje su ti predmeti u mom iskustvu doista pripadali, kao da su utkani u samu srž prostora. Iako su neki objekti bili privlačni za detaljno promatranje, radije sam birala kompromis da ih ne istaknem, nego da ih postavim tako da doslovce srastu i urastu u prostor.

Nevidljivo je potencijal, neodređeni aspekt sustava čija interakcija s percepcijom još nije potpuno uspostavljena, pri čemu su percepcija i nevidljivo nužno relativni, pa ono što izostaje iz vidokruga nije odsutnost, nego učinak sila i zakonitosti koje tek trebaju biti opažene, ovisno o promatraču u odnosu na prostor i vrijeme te okviru koji u tom trenutku strukturira opažanje. Upravo zato rad ostaje otvoren kada prostor i objekti zadržavaju vlastitu dinamiku, a posjetitelj aktivira vlastiti tok percepcije, jer ono što se ne uklapa u taj okvir istovremeno djeluje kao uvjet novih otkrića, budući da istina prostora nije fiksna, nego višeslojna i promjenjiva, dok vidljivo i nevidljivo u prostoru uspostavljaju rezonancu koja nadilazi oči i uši, kao energija, pa ako posjetitelj ne opaža sve, to nije manjak, nego znak da sustavi vibracija još nisu usklađeni, da određene frekvencije i odnosi još uvijek vibriraju izvan dosega trenutne percepcije, zadržavajući mogućnost da se pojave kada se uvjeti, prostorni, vremenski i perceptivni, sinkroniziraju.

Nevidljivo održava prostor otvorenim i fleksibilnim, spremnim da iznenadi i otkrije nove veze. Ono što se sada ne vidi, možda će se primijetiti kasnije, kroz harmoniju percepcije i vlastiti tok iskustva. Svaka stvar, trag ili pokret tijela nosi rezonancu, a prostor se mijenja ovisno o tome tko ga prolazi i kako ga osjeća.

Rekla bih da je to slično situaciji kad sjediš u kafiću i potpuno si uronjen u razgovor s jednom osobom, dok je fokus tu, iako tvoj slušni aparat zapravo prima informacije, one koje dolaze iz drugih kanala koje nisi apruvao gotovo automatski filtriraš i ne registriraš druge razgovore. Čim ta osoba ode, fokus se oslobađa i odjednom počinješ čuti i doživljavati ono što se događa za susjednim stolom.

Vidljivo ovisi o fokusu, o spremnosti da vidiš.

Često koristiš ekonomičan vizuelni jezik, sa svedenim gestom i preciznim prekidima. Šta je za tebe „višak“ u slici — i kada ga namerno zadržavaš da bi poremetila ritam?

Ustvari, zanimljivo mi je promatrati kako drugi percipiraju moj rad i uviđaju neke moje možda nesvjesne geste ili odluke, nešto što je meni prošlo ispod radara, kasnije se pojavi kroz tuđu percepciju. Taj proces rijetko prolazi kroz strogu mentalnu matricu, više je riječ o traženju trenutka. Sam proces nastajanja i postavljanja rada za mene je izrazito intuitivan. Nema formule, postoji samo osjećaj, samo hands-on, meditativno iskustvo. Svaki element, svaki trenutak, svaka pauza rezonira ili šuti.

Ponekad se dogodi da rad, u trenutku otvorenja izložbe, jednostavno za mene ne „sjedne” do kraja. Taj osjećaj može biti klaustrofoban, kao da mi treba još malo da osjetim sve slojeve. I to ostaje, kao neka napetost koja se nije do kraja razriješila. Ono, pika te, bode te, stvara tenziju, možda je i to u isto vrijeme i višak i ono nevidljivo iz prethodnog pitanja. Moja relacija prema višku i nevidljivom je negdje pod sličnim nazivnikom, često na istoj frekvenciji, bitno je da korespondiraju s trenutačnom dinamikom.

U tim trenucima imam osjećaj da sam u nekoj vrsti slow-motion gameplaya, pregledavam level, balansiram ritam, postavljam prepreke i praznine, stajem, gledam, nastavljam. Nekad mi treba pet minuta, nekad sat, nekada bi mi trebalo još pet dana, nekad se stvari moraju respawnati, vratiti, premjestiti, resetirati. Nema fiksne metrike, samo trial & error, replay, dok ne osjetim da su stvari sjele. Višak u slici je kao bonus level, nekada pomalo kaotičan, ali rezonantan, gdje posjetitelj može glitchati kroz vlastitu percepciju i pronaći svoju rutu kroz rad.

Svaki element ima svoj moment aktivacije. Ako ga pokrenem prerano ili ostavim predugo, disruptam ritam, stvaram frag, pomičem dinamiku u smjeru koji možda nije očekivan, i upravo to ponekad svjesno zadržavam. Višak ili manjak tada nisu greška, nego alat, prostor u kojem se napetost pojačava, gdje stvari ne sjedaju do kraja, ali počinju vibrirati na neki drugi način.

Tvoj proces: koliko je planiran, a koliko dopuštaš grešku, slučaj, „curenje“ materijala? Navedi primer kada je greška postala ključ rada.

Greška zapravo ne postoji, postoji paralelnim path u igri koja se odvija između mene i materijala. Proces je kao eksperiment u kojem svaki materijal ima svoj algoritam, vlastitu fiziku, biološki ritam, unutarnju logiku te potencijal. Nekad kreneš s hipotezom, očekuješ određene reakcije, ali input/output sustav te prevari: rezultat je neočekivani event, crash koji otvara novi level.

Doma sam pokušala taliti aluminij, smatrala sam u kontroliranim uvjetima – završilo je sve u kaosu, sumpor, vatra, dim… Ali iz tog chaos.exe nastale su strukture koje nisam mogla predvidjeti, potpuno nove konfiguracije, 50x intenzivnije od prvotne simulacije. Taj incident nije bio error 404, to je bio branch, nova instanca, novi flow state. Taj „incident” nije bio greška, nego je otvorio nove dimenzije. Dopuštam materijalima da sami pokažu svoj potencijal, da prirodni procesi obave svoje, a ja samo pratim, prilagođavam se, učim.

Dopuštam materijalima da igraju svoju igru: gravitacija, kemijske reakcije, kapilarne sile, prirodni procesi, sve je dio koda koji izvršava eksperiment. Ja samo osluškujem output, prilagođavam input, reagiram na feedback loop. Taj flow je meditativan, gotovo neuralni network između mogućeg i neočekivanog, stvara novu frekvenciju, sve je dio proceduralnog generiranja iskustva.

Novi rad, koji sam tek krenula razvijati, vrlo je tehnološki, science-based, biology-based, IT-based, gotovo crazy lab-gamer vibe. Još neću ići u detalje s opisom jer je rad u alpha verziji, ali krenuo je iz neke moje lude hipoteze. No iskreno, moje poznavanje biologije i programiranja je, recimo, više trial and error beginner mode, tako da je došlo do određene divergencije od početne ideje. Počela sam s idejom kako će određeni materijal reagirati, kako će sustav funkcionirati, ali realnost je bila, da to nije išlo sto posto prema mojoj prvotnoj pretpostavci. Greška nije bug, to je alternativna solucija. Hipoteza je bila basic, ali divergencija joj je omogućila daljnje evoluiranje. Cijeli runtime ostao je otvoren, fluidan i gamificiran.

Zagreb kao matrica: koje konkretno mesto (trasa, zid, prevoj, prelaz) ti je promenilo način razmišljanja o prostoru? Da li ti grad pomaže ili smeta dok radiš?

Na ovo pitanje teško je odgovoriti kroz jedno konkretno mjesto. Čak i da takvo mjesto postoji, nisam sigurna da bih ga mogla izdvojiti ili se sjećati na taj način. Moj odnos prema prostoru nije vezan uz jednu točku, nego se gradio postupno, kroz niz iskustava.

S razmišljanjem o prostorom u radu susretala sam se kroz skulpturu i trodimenzionalno razmišljanje, praktički od djetinjstva. Prostor kao svjestan koncept, kao nešto što promišljam i analiziram, formirao se kasnije, tijekom srednjoškolskog obrazovanja, a definitivno za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti.

Zagreb je moj temeljni kontekst, ali nije presudan kroz jednu točku ili lokaciju. Više je riječ o akumulaciji različitih prostora, stvarnih, ali i zamišljenih. Jako me zanimaju i konceptualni, hibridni prostori, oni koji postoje između fizičkog i virtualnog, uključujući digitalne i spekulativne prostore, poput suvremenih metaverzuma. To su prostori koji možda nemaju materijalnost u klasičnom smislu, ali itekako imaju prostornu logiku i utječu na percepciju. Već sam rekla, najviše me privlače prostori koji izvrću logiku stvarnosti, koji izvrću pravila, koji ne funkcioniraju linearno, nego te uvlače i pomiču. Prostori koji se ponašaju poput crvotočina: uđeš u njih na jednoj razini, a izađeš negdje drugdje, ne nužno fizički, nego mentalno, perceptivno, način na koji čitaš što se događa oko tebe. Kao da promijeniš koordinatni sustav, kao da ti se resetira način čitanja stvarnosti. U tom smislu, to nisu prostori kroz koje prolaziš, nego sustavi koji te „procesiraju“.

Možda to zvuči kao kombinacija fizike i fikcije, ali meni je to dosta blisko načinu na koji zamišljam prostor, kao nešto što ima vlastitu dinamiku, gotovo kao engine. Tu se negdje susreću i znanstveni modeli prostora, i umjetnička intuicija, i taj „gamer“ moment, ideja levela, portala, prelaza između stanja.

Zato me često privlače rubni, nekonvencionalni, nekada i zapušteni prostori. Oni koji već imaju svoju strukturu, ali nije očita. Ne doživljavam ih kao prazne, nego kao već formirane, skoro kao gotove radove. Ono što me zanima je minimalna intervencija. Ne nužno graditi nešto novo, nego aktivirati ono što je već tamo. Kao da samo otvoriš prolaz koji već postoji. Neki prostori to imaju ugrađeno. Ne moraš ništa napraviti, samo uđeš i već si unutra, u nekoj drugoj logici.

Grad je jedan sloj među mnogima. Više me zanima taj trenutak prijelaza, kad prostor prestaje biti kulisa i postaje iskustvo koje te mijenja, kada prestane biti pozadina i počne djelovati, kada te „uhvati“ i prebaci negdje drugdje.

Ja, recimo, volim lutati. Volim lutati i putovati, svi koji me znaju znaju koliko volim putovati, brojna iskustva, doživljaje, teksture za radove prikupljam na tim putovanjima. Opsjednuta sam vulkanima, neki su opsjednuti vlakovima, neki shoppingom na Temuu, neki Pornhubom, a ja sam baš opsjednuta vulkanima i sličnim geoprostorima, špiljama, pustinjama i svim nekim prostorima gdje se materija taloži, rasplinjuje ili razgrađuje. Al baš volim, baš ono volim, izgubiti se. Ne kao metafora, nego doslovno. Dođem u grad koji to dopušta, recimo Venecija, i uvijek sam tamo s nekom svojom ekipom, kupimo pive i doslovno kažemo: ajmo se izgubiti, ono, literally get lost, get lost. I samo krenemo. Bez plana. Bez potrebe da znamo gdje smo. Ulazimo u uličice, prolaze, trgove, skrećemo nasumično, i u jednom trenutku stvarno više nemaš pojma gdje si. I to mi je super. Taj moment kad ne znaš gdje si, ali si potpuno unutra. I u nekom trenutku to prestane biti grad i postane nešto drugo, neki sustav kroz koji se krećeš, ali ga više ne kontroliraš.

To radim i u Zagrebu, ali s određenim ljudima. Onako, kažemo: ajmo! Ne rutom. Ne onim putem kojim inače ideš. Nego samo krenuti. Skrenuti gdje inače ne bi. Završiti u ulicama ili kvartovima koje možda uopće ne poznaješ, ili ih vidiš skroz drugačije.

Jer inače grad samo prolaziš. Imaš svoje rute, ideš automatski, ni ne gledaš. A ovako, kad izađeš iz toga, onda zapravo počneš gledati, pratiti, observirati. I tada zapravo počneš vidjeti prostor. Kad više ne pratiš poznate putanje, tada zapravo počneš vidjeti prostor.

Intermedijalnost: gde se tvoj crtež završava, a instalacija počinje? Šta je kriterijum koji te gura iz dvodimenzionalnog u prostorno iskustvo?

Pa u stvari, sad kad se pokušavam sjetiti tih nekih svojih prvih likovnih istraživanja, dosta me odmah počeo interesirati taj trodimenzionalni prostor. A opet, s druge strane, zanimljivo je da sam završila grafiku, koja se prvenstveno oslanjala na crtački medij. I stvarno mislim da sam svojevremeno time dosta dobro ovladala.

 Ali evo, baš nedavno, prijateljica radi jedan jako zanimljiv projekt, artist book, i daje nama, prijateljima, da nešto nacrtamo. I sad, ja sam se tu…  ne bih rekla da sam se pogubila, nego se jednostavno nisam na prvu snašla u tom mediju u tom trenutku. Bili smo na cugi, pričali o tome, i u nekom trenutku sam odlučila ne forsirati. Prethodno sam i donijela materijal koji sam planirala iskoristiti, print na papiru koji opet nije bio plošan, bio je premazan prozirnom epoksi masom i davao daj masan i sklizav dojam, no bilo je tu i ušarašljenih spajkova i pomislim si ok, kako sam to zamislila ugurati u knjigu i samo sam stala. Kao, ok, ne moram sad. Napravit ću to kad osjetim materijal u tom kontekstu.

Mediji u kojima se trenutačno najbolje snalazim su prostorna instalacija, multimedija, ali sam kroz vrijeme prošla razne medije. Bilo je tu i performansa i zanimljivo mi je da su ljudi čak i u tim situacijama znali prepoznati crtački princip. Kao da ta linija, ta logika, ostane negdje, bez obzira na medij. I zato stvarno ne znam gdje crtež završava, a instalacija počinje. Jer mi se čini da to nije pitanje granice, nego pitanje impulsa.

Dosta smo već govorili o mom procesu nastajanja rada i uopće promišljanja. Nešto krene…, ali ne kao gotova ideja, krene iz osjećaja, iz impulsa, iz misli, iz pitanja. I to pitanje mi je stvarno jedna od najbitnijih stvari. Nije da odmah znaš što je. Baš suprotno, osjetiš neki signal. Doslovno kao neki mali bip. Ne znaš točno što je, ali znaš da je tu. I onda ga hvataš, tražiš, ispituješ ga. Jer svaki materijal ima neku svoju prirodu. Od doslovno molekularne strukture, pa. Jer svaki materijal ima svoju urođenu podobnost, unutarnju logiku. Doslovno od molekularne strukture, do toga što može primiti na sebe. Kako može nositi neku ideju. Da li ju samo prenosi ili ju zapravo utjelovljuje. I kroz to ispipavanje, kroz to pitanje, kroz tu znatiželju, rad, forma i medij polagano se formiraju. Stoga mi nije bitno da se rad razvija linearno.

Evo, sad dok ovo pričam, pada mi na pamet Love, Death and Robots, epizoda Zima Blue. Ta ideja da netko ide sve dalje, sve veće, sve kompleksnije, i onda se na kraju vrati na nešto što je u stvari potpuno bazično. Ali ne kao redukcija radi redukcije, nego kao povratak u neku suštinu. Kao da tek kroz tu ekstremnu kompleksnost možeš uopće prepoznati ono prvo, ono stvarno iz čega je sve krenulo.

Evo, sad dok ovo pričam, sjetila sam se Love, Death and Robots, epizode Zima Blue. Znači to je priča o optimizaciji kroz kompleksnost koja se na kraju urušava u esenciju. Sustav ide prema sve većoj složenosti jer pokušava sve bolje modelirati stvarnost. Više podataka, više slojeva, više interpretacija. Kao da stalno povećava rezoluciju razumijevanja. Ali u nekom trenutku dolazi do paradoksa — maksimalna kompleksnost ne daje nužno maksimalnu jasnoću. I tu se događa obrat. Povratak na elementarno stanje u toj epizodi nije regresija, nego ekstremno komprimiranje. Kao da se cijelo iskustvo, sav taj proces, sažme u najjednostavniji mogući oblik koji još uvijek nosi punu informaciju. To je skoro kao lossless kompresija značenja. Meni to izgleda kao prelazak iz ekspanzije modela u preciznost signala. U tom smislu, ta priča nije o minimalizmu kao estetici, nego o pronalasku fundamentalne jedinice iskustva. Nešto što je dovoljno jednostavno da bude čisto, ali dovoljno puno da u sebi nosi cijeli put. To je kao povratak na nulu, ali koja nije nula nego nosi čitav ciklus iskustva. 

Prava točka razumijevanja nije stalno graditi složenije modele, nego kroz složenost doći do nečega gotovo primitivnog, ali savršeno točnog, kao da se sustav sjeti svoje originalne funkcije. Nije povratak unazad, nego kroz sve moguće verzije sebe; poanta nije kontrolirati proces, nego prepoznati signal koji je već tu. Ta optimalna forma ideje nije najjednostavnija niti najkompleksnija, nego najtočnije rezonira sa signalom, a uhvatiti je zahtijeva pustiti znanje i kontrolu. Sloboda da ne moraš linearno pratiti proces, nego hvataš impuls dok ne postane jasan, stvara snažan rezonantni efekt.

Publika kao koautor: da li si imala situaciju u kojoj je kretanje posetilaca „prekomponovalo“ rad? Kako dizajniraš putanju pogleda i tela u izložbenom prostoru?

Moj odnos prema autorstvu je generalno malo fluidan, što ne ide nužno u moju ekonomsku ili statusnu korist kao likovne umjetnice. Pitanje autorstva i koautorstva mi je jako zanimljivo, čak i u nekom meta značenju. Autorstvo ne vidim kao fiksnu, posesivnu kategoriju, nego kao proces. Rad ili tekst nikad nisu zatvoreni; oni su dijalog između autora, konteksta i publike.

Ono što “proizvedem” zapravo je samo snapshot trenutka koji je otvoren, elastičan, uvijek rezonira kroz interakciju s promatračem. Što se tiče same simulacije ili pokušaja usmjeravanja kretanja posjetitelja, mislim da svaki pogled, svaka misao i svaka pozicija, ne samo fizička, nego i perceptivna, prekomponira rad. Dozvola da svaka osoba dobije nešto drugačije, prema vlastitom sustavu promatranja i doživljaja, znači da rad nikada nije fiksan. Fizički prostor, percepcija i slučajni slojevi materijala postaju integralni dio rada. Autorstvo se ne završava u trenutku proizvodnje, nego se nastavlja kroz iskustvo, rad je platforma, sustav koji kontinuirano prima, filtrira i ponderira signale.

U praksi mi se često događa da rad počne živjeti neki svoj, pomalo neposlušan život, doslovce “lik pobjegne”. Posjetitelji ne ostaju na distanci, diraju, pomiču, prisvajaju, koriste stvari onako kao da su “all alone at home” i osjetiš taj njihov “guilty pleasure”. Kao da postoji neka tiha dozvola da se granica malo prijeđe.

Za jednu izložbu postavila sam krevet, pravi, s madracem i posteljinom. Kasnije sam slučajno saznala da ga je čuvar koristio za intimna druženja. Nisam to predvidjela, ali mi je bilo zanimljivo koliko brzo objekt prestane biti rad i postane nešto drugo, funkcionalno, privatno, gotovo tajno. U drugoj situaciji, mali rozi frižider pun limenki rozih s palmama, posjetitelji su se samo poslužili, bez pitanja, prije nego što je rad uopće stigao biti dokumentiran. Kao da je postojala neka prešutna logika, ako je tu, može se uzeti. U Tunel Grič sam svaki dan nalazila rad u drugačijem stanju, objekti premješteni, presloženi, neki nestali. Ali najzanimljivije mi je bilo kad ih ljudi nisu uzimali, a neke su I uzimali, ja kažem ‘’posudili’’, nego kada si ih “popravljali”, diskretno intervenirali, kao da ulaze u neki tihi dijalog sa mnom. To mi nije bio problem. Naprotiv, to je bio trenutak kad rad stvarno počne disati. Jednom sam kupila rabljeni dječji digitalni fotoaparat i bez provjere ga ostavila publici. Kasnije sam otkrila da je već bio pun kratkih videa koje je snimila djevojčica. Prethodna vlasnica. Neočekivani, intimni fragmenti nečijeg drugog svijeta ušli su u moj rad bez mog znanja. I odjednom, rad više nije bio samo moj.

Takve situacije su mi važne jer otvaraju prostor kontrole i gubitka kontrole. Rad postaje nešto što dijeliš. Uvijek postoji mogućnost da ga netko pomakne, preuzme, reinterpretira, ili koristi na način koji nisi mogla predvidjeti.

Arhiv i memorija: kako prikupljaš polazne materijale (fotografije, tekstove, zvukove)? Postoji li tvoj „pravilnik“ za to šta ulazi u rad, a šta mora ostati napolju?

Materijale za rad pribavljam, al doslovce od šuma, smetlišta, gradilišta, kamenoloma, neke materijale sama produciram, neke kupujem, neke pronalazim… Uživam u neograničenom izvoru materijala za rad. No, možda je zanimljivo reći i za zvuk: trenutno surađujem sa zvučnim umjetnikom Senpviijem, tako da ne kreiram zvuk sama, već ga usmjeravam kroz taj dijalog.

Što se tiče teksta, zapravo nisam puno pričala o svom odnosu prema njemu u intervjuima, ali on mi je izuzetno zanimljiv. Iako sam disleksična, tekst mi je medij koji me privlači i fascinira. Fascinantno mi je kako kroz riječi, rečenice, interpunkciju, ritam, pa čak i kroz pukotine, tekst može signalizirati više od samih literalnih značenja, kako tekst stvara mrežu značenja koja je veća od samih rečenica, gdje i ono što nije rečeno doslovno pomaže oblikovati iskustvo čitatelja. Za mene je svaki tekst skup slojeva, sistem signalizacije i interpretacije riječi, struktura, ritam, simboli, stil, koji zajedno prenose informacije, ali i osjećaj, atmosferu. Čitanje kroz te slojeve otvara prostor za interpretaciju, za hvatanje signala i rezonancu, gdje se informacije, osjećaji i ideje prelamaju i preklapaju. Volim promatrati kako tekst funkcionira kao sistem komunikacije, ne kažem da mi nužno uvijek uspijeva, ali upravo taj proces je ono što me drži zainteresiranom.

A sada, ustvari, odgovor na pitanje. U principu uopće nisam opterećena pitanjem gdje određeni rad započinje ili završava, da li nešto ulazi ili ne ulazi u rad. Apsolutno sam neopterećena tim pojmom početka i kraja određenog djela. Termin “umjetničko istraživanje” mi je izuzetno spretan, mislim da je kompleksniji i važniji pojam od samog izlaznog produkta. Taj dio rada za mene je samo presjek u određenom trenutku, u fizičkom, u umjetničkom promišljanju i istraživanju.

Šta ti je trenutno na stolu: tema, lokacija, format? Ako bi trebalo da najaviš sledeći projekat u tri reči (tema – gest – prostor), kako bi glasilo to mini-poetističko saopštenje?

Ako je itko pročitao ovaj intervju do kraja, vjerojatno se već nasmijao na ideju da pokušavam odgovoriti s tri riječi. Radim trenutno nekoliko projekata, planiram četiri, možda pet, možda i šest projekata u narednih godinu do godinu i pol, i vjerojatno će se još množiti.

Noooooo… pokušajmo, stvarno samo tri…

Kapelica, digitalni, mozak…

Pratite Martinin rad:

Instagram: @martinaxmartiniquex

Photo credit: Martinina privatna arhiva