Roberta Vilić

Slika kao prostor tišine, traga i unutrašnjeg pamćenja

Roberta Vilić je umetnica koja sliku ne posmatra kao površinu za brz pogled, već kao prostor u kojem se talože vreme, osećaji, znakovi, tišine i tragovi procesa. Kroz više od tri decenije stvaralaštva, njen rad se razvijao kroz slikarstvo, grafiku, umetničku knjigu, objekat i fotografiju, ali je u središtu uvek ostajao isti unutrašnji prostor iz kojeg slika nastaje. U njenim radovima reč postaje likovni element, praznina aktivni učesnik slike, a osnovni oblici nose značenja koja prevazilaze geometriju. Za BOLD, Roberta govori o sporom radu u vremenu vizuelne hiperprodukcije, tišini kao prostoru kontemplacije, umetničkoj knjizi kao intimnom mediju i tragu kao onome što ostaje iza nas, ali i u nama.

Roberta, iza vas je više od tri decenije umetničkog rada. Kada danas pogledate svoj put, šta vam se čini da se najviše promenilo u vašoj slici, a šta je ostalo isto od samog početka?

Mislim da sam s vremenom više mijenjala način rada nego odnos prema slici. Moji rani radovi bili su uglavnom veliki formati i apstraktne slike na platnu reduciranog kolorita. Pristup slici, međutim, nisam u bitnom mijenjala. I dalje je doživljavam kao slojevitu strukturu u kojoj se talože iskustva i emocije. Danas mi je manje važno u kojem mediju radim, jer medij doživljavam kao alat kojim oblikujem ideju. U posljednje vrijeme sve više radim slike, knjige i objekte manjeg formata. Mali format je izazov, jer traži svođenje na bitno. Uostalom, tek je s vremenskim odmakom moguće jasnije sagledati vlastiti rad i promjene koje su se tijekom godina događale.

Vaš rad se kreće između slikarstva, grafike, umetničke knjige, objekta i fotografije. Da li različiti mediji za vas predstavljaju različite jezike ili različite načine da se približite istom unutrašnjem prostoru?

Ne doživljavam različite medije kao različite jezike. Za mene su to samo različiti načini rada. Polazište je uvijek neka misao, tema ili iskustvo koje me zaokuplja, a medij je samo alat kojim to pokušavam oblikovati. Zato se, bez obzira na medij, uvijek vraćam istom unutarnjem prostoru iz kojeg rad nastaje.

U vašim radovima često se pojavljuju znakovi, tragovi, rezovi, slova, oblici koji izranjaju iz materije slike ili nestaju u njoj. Kako nastaje taj odnos između vidljivog i onoga što ostaje skriveno?

Ne pokušavam sve učiniti potpuno vidljivim i jednoznačnim. Slova, rečenice i brojevi pojavljuju se tek u tragovima, kao meta-slojevi slike. Budući da su izvađeni iz svojeg izvornog konteksta, omogućuju gledateljima interpretaciju temeljenu na vlastitim iskustvima i asocijacijama. Važno mi je omogućiti i uspostaviti interakciju između rada i gledatelja.

Često se uz vaš rad pominju krug, kvadrat, pravougaonik i krst kao forme koje nisu samo geometrija, već nose duhovni i emotivni naboj. Šta vas i dalje privlači tim osnovnim oblicima?

Ti osnovni geometrijski oblici za mene nisu puka forma, nego nose određeno simboličko značenje, pa su često povezani s temom kojom se bavim. Krug me privlači kao savršen oblik, bez početka i kraja, koji prezentira ideju beskonačnosti. Kvadrat je, s druge strane, jasno omeđen prostor, pravilna struktura koja podrazumijeva red. Ne polazim od simbolike kao od nekog pravila, ali uvjerena sam da ti jednostavni oblici nose više od same geometrije.

U vašem stvaralaštvu tekst nije samo dodatak slici, već njen sastavni deo. Kada se reč pojavi u radu, da li ona objašnjava sliku, prekida je, otvara ili je čini još zagonetnijom?

Tekst uvijek nosi određeno značenje, ali kroz intervencije na slici pokušavam usporiti ili otežati njegovo čitanje. Zanima me upravo taj prostor između čitljivog i nečitljivog, gdje tekst više nije samo jezik, nego postaje i likovni element. Iako riječi gotovo automatski pročitamo čim ih ugledamo, njihovo izdvajanje iz izvornog konteksta otvara prostor za različite asocijacije i osobna tumačenja.

Kritičari su pisali da podloga u vašim radovima pamti osećaje, dojmove i postupke nastanka rada. Da li za vas slika mora da sačuva trag procesa, čak i onda kada je završena?

Da, važno mi je da slika zadrži trag vlastitog nastanka. Ne pokušavam sakriti proces, jer su upravo ti slojevi dio njezina identiteta. Slojevitost je prisutna u mom radu od samih početaka i jedna je od njegovih stalnih odrednica. Te tragove doživljavam kao dio života same slike.

Vaši radovi često deluju smireno, ali u sebi nose snažnu unutrašnju napetost. Koliko vam je važna tišina u umetnosti?

Mislim da tišina ne znači odsutnost, nego prostor za kontemplaciju i unutarnji dijalog. Ne vjerujem da umjetnost mora biti glasna da bi bila snažna. Ponekad upravo ono što je suzdržano ili neizrečeno može imati veću snagu. Važno mi je da slika ostavi prostor za razmišljanje. Bilo bi mi drago da se gledatelj u njoj prepozna ili s njom poveže, ako ne na estetskoj, onda barem na osobnoj, intuitivnoj razini.

U vremenu hiperprodukcije slika, brzog skrolovanja i vizuelne potrošnje, šta znači raditi sporo, dosledno i bez potrebe za trenutnim efektom?

Nikada nisam razmišljala o tome da rad mora trenutačno proizvesti efekt. Važnije mi je da svakoj ideji dam vrijeme koje zahtijeva i da ne ubrzavam proces samo zato što je sve oko nas ubrzano. Danas se i samo vrijeme mjeri brzinom klikanja i skrolanja. Paradoksalno, u svijetu u kojem smo neprestano izloženi slikama i informacijama, sve je teže zadržati pažnju i ostvariti dublju povezanost s onim što gledamo. S druge strane, ne možemo se potpuno izolirati od vremena u kojem živimo, pa mislim da je najvažnije pronaći pravu mjeru u svemu što nam današnji svijet nameće.

Koliko je za vaš rad važan osećaj prostora, ne samo prostora galerije, već prostora slike, papira, knjige ili fotografskog kadra?

Prostor mi je vrlo važan jer nije neutralan. Praznina nije prazna, nego aktivno sudjeluje u stvaranju slike. Bilo da se radi o knjizi, fotografiji, slici ili kolažu, svaki od tih različitih medija traži drugačiji pristup, ali polazište je uvijek isto. Medij doživljavam kao alat kojim oblikujem ideju koja dolazi iz nekog unutarnjeg prostora. Mislim da je posrijedi svojevrsni sukreator rada, bilo da je riječ o prostoru same slike ili galerijskom prostoru, koji u konačnici oblikuje i samu izložbu.

U vašoj praksi postoji snažan odnos prema serijama, ponavljanju i varijacijama. Da li ponavljanje za vas znači potragu za savršenom formom, ili prihvatanje da se nijedno unutrašnje stanje ne može izraziti samo jednom slikom?

Ne težim savršenoj slici. Neke teme, poput prolaska vremena, čekanja ili prisutnosti, jednostavno zahtijevaju više vremena i rada. Serije mi omogućuju da ih postupno razvijam i sagledavam iz različitih perspektiva. Ne doživljavam gotovu sliku kao konačan odgovor ili završenu priču, nego kao dio jednog šireg procesa. Zato su ciklusi za mene prirodan način rada.

Kako danas gledate na umetničku knjigu kao medij? Da li je ona za vas intimniji prostor od izložbenog zida, neka vrsta taktilnog razgovora sa posmatračem?

Da, mislim da je umjetnička knjiga intimniji prostor od izložbenog zida. Kada otvorite knjigu, na neki se način izolirate i upućeni ste samo na ono što držite u ruci. U seriji mojih knjiga korice su namjerno iste, tako da, dok ih ne otvorite i ne prolistate, zapravo ne znate što se u njima nalazi – eventualno naslov može nešto sugerirati. Upravo je taj čin listanja važan, jer gledatelj postupno otkriva sadržaj. Stranice su oblikovane poput slika, ali pružaju i mogućnost taktilnog iskustva. Inače nije uobičajeno da se na izložbama radovi dodiruju, pa mi se čini da upravo ta neposrednost stvara jednu posebnu vrstu dijaloga s gledateljem. U tom smislu, umjetnička knjiga za mene jest intimniji medij.

Kada biste morali da opišete trenutni prostor svog rada jednom slikom ili jednim osećajem, šta bi se u njemu nalazilo, trag, praznina, reč, tišina, telo, boje, ili nešto sasvim drugo?

Možda je to trag. Trag vremena, trag doživljaja ili trag nekog odnosa. Koja god bila početna inspiracija, na kraju se sve svodi na trag koji ostavljamo iza sebe ili koji ostaje u nama.

Pratite i podržite Robertin rad:

• Instagram: robertavilic

Photo credit: Sanja Merćep, Marko Blue Bell, Roberta Vilić privatna arhiva