SEINE: tri lika, pank i elektronika

SEINE danas zvuči kao tri lika koji su pank pretvorili u struju: od gitarskog „Sno Sna“, preko političke intime „22“, do „Naizust“ gde jezik postaje instrument i ritam, bend je svoj DNK zadržao u igri, intuiciji i stalnom istraživanju. Novi materijal – najavljen singlovima „Iskra“ i „Gori 2“ – nastaje iz groove-a i basa, sa trip-hop pulsom i sintovima kao „odijelom“, dok miks potpisuje Milan Bjelica (masno, glasno, čudno – ali jasno). Vizuelno, posle antologijskih stop-motion saradnji s Marinom Uzelac, okreću se DIY senzibilitetu zagrebačke umetnice Amio; ideja ostaje ista: malo sredstava, puno mašte.

SEINE otvoreno preziru male kaveze tržišta i algoritama, veruju u zajednicu i koncert kao dokaz – setliste koje dišu, katarze koje ne praštaju. Četvrti album pomeren je ka proleću; do tada, na osi Pančevo–Zagreb–Beograd, SEINE nastavljaju da rastavljaju pop-formu na delove i sklapaju je nazad — po sopstvenoj meri.

Od “Sno Sna” (snovi) preko “22” (novac) do “Naizust” (jezik) — svaka ploča vam je mali manifest. Šta je konstanta vašeg “SEINE DNK” koja preživljava sve žanrovske mutacije?

Igra, istraživanje, slušanje vlastite intuicije. Tražimo nešto što nas pokreće, misaono, emotivno, fizički, nešto što nam golica biće, nešto što prepoznajemo kao svoje. Ili kao nešto što je stiglo od nekog drugog, kao što je to realno uvijek s muzikom (famozno pitanje originalnosti), ali smo to izokrenuli, isturpijali i oblikovali na svoju sliku.

U “Naizust” je jezik tema i instrument: šapat, ritam reči, trip–hop puls. Kako nastaje pesma kad je reč ravnopravna sa sintom i bitom — prvo tekst ili prvo groove?

“Naizust” je specifičan po tome jer je većina pjesma na njemu zapravo nastala na osnovi groovea i basa, sint je neka vrsta odijela, a kosti i meso su bas i bubanj. Zatim su oni uvjetovali ritmiku slogova, rima i naglasaka. U stvari, složio sam nešto minimalno što me vozi, pa preko toga improvizirao tekst i melodiju dok se ne bi desila neka riječ koja bi otvorila svijet pjesme. A onda stvari počnu teći i bez mog učešća.

Od gitara ka sintevima i beatovima: koji je bio vaš ključni “aha” trenutak prelaska na elektroniku — pesma, koncert, plug-in, producent?

Historijske okolnosti i razvoj tehnologije uvijek uvjetuju sam rad i konačno djelo (da izbjegnemo riječ “proizvod”). Osobno sam počeo glibiti u elektroniku vrlo brzo nakon raspada Vlaste Popić kad sam ostao sam, a htio sam i dalje svirati koncerte. Pa je onda nekako prirodno da složiš neku matru, maltene kakvu god, samo da popuniš taj prazan prostor koji je ostavio bend.

Tako i sa skladanjem. Kad ljudi više ne mogu imati pet proba tjedno da zajedno na probi stvaraju, što je neki luksuz koji si možeš priuštiti u 20-ima, ili ako si tržišno profitabilan bend, onda počneš više raditi sam. A onda ti u pomoć priteknu prijatelji strojevi. Nema neke mistike oko toga.

“Riječ” okuplja Koi Koi, Turiste i Jarbole. Šta ste tražili od tih glasova i što je ta saradnja promenila u vašem pogledu na vlastiti bend? 

To su prije svega naši prijatelji koje smo zamolili za uslugu – da uskoče u video-spot kako ne bismo morali zvati glumce (vidi financijska ograničenja). Svaki susret s nečim što ti se dopadne te mijenja, puštaš to u sebe, ili bolje rečeno, “ono” se samo pusti u tebe, kao da se tebe išta pita u vezi toga. Tako su i svi gore navedeni naši kolege koji su nam ujedno i nadahnuće. Ponekad su ti pomaci sitni, ponekad epohalni, ali svi su bitni.

Vaša duga veza s Marinom Uzelac donela je antologijske stop-motion videe (“Šilo”, “Nebo”). “Zakaj” ste režirali sami — gde ste postavili vizuelnu letvicu za novi album i zašto?

Marina je i dalje tu, ali nešto je manje prisutna, i ona mora preživjeti, a ne da mjesecima sjedi u podrumu i pomiče figurice za frame po frame Neba. Sve je to pravljeno uz skoro pa nikakva sredstva, a sad kad smo malo zreliji, ne možemo tražiti od ljudi takve žrtve. Zato se malo i promijenio izgled benda u tom smislu. Prva tri singla (treći uskoro izlazi) radili smo sa Amio, zagrebačkom vizualnom umjetnicom koja razara svoju nišu, intuitivna je, vješta i vraški efikasna. U ovom periodu su megalomanski igrani spotovi iza nas, a DIY atmosfere ono što će nas pratiti, a to je prostor u kojem se sjajno snalazi i obitava Amio. No, Marina i dalje radi naslovnicu albuma, a i sprema spot za proljeće, doduše također u kućnoj radinosti.

“Iskra” (Animal Collective štimung) i “Gori 2” (rave nerv) najavljuju 4. album. Kako balansirate euforiju rejva i vašu melanholičnu liriku, da jedno ne pojede drugo?

Balansira se samo, ako radi, radi. Prilično je rijetko slučaj zadnjih godina da prvo nastane riječ, tako da ona zapravo izrasta iz glazbe, pa se onda mogu samo nadati da je ta struktura koherentna. To nije nešto čime upravljam, ono ima neku svoju volju.

Šta ste konkretno tražili od miksa novog materijala (više prostora, jači udar, svesna “prljavština”)? Zašto baš Milan Bjelica i koji njegov proizvodni “potpis” vam je bio presudan?

Davno sam čuo album pančevačkog autora Ivice “1235” koji mi je bio sjajan, vrlo neobična ploča, zvuči kao nešto s Bandcamp radija, a Milan je producirao tu ploču. Nakon toga smo čuli posljednji album Repetitora koji nam je zvučao spektakularno. Nakon toga, nakon “Naizusta”, shvatili smo da ne možemo više sami miksati svoje ploče, jer to traje doslovno nekoliko godina, i da hoćemo da to radi netko drugi, po mogućnosti netko tko zna raditi čudne ploče, a istovremeno zna učiniti da nešto grmi i da zvuči masno i bogato na svim uređajima. Tako se Milan Bjelica našao na našem radaru. Zasad smo prezadovoljni s tom suradnjom. Krenula je neki dan “Iskra” na radiju u autu taman dok sam se uparkirao, ali ostao sam do kraja i hipnotizirano se divio zvuku.

Vaš Instagram kaže: “tri lika, pank i elektronika”. Šta je danas “pank” za vas — estetika, stav, način produkcije, organizacije benda?

To je pitanje koje kroz godine sebi nekako iznova postavljam i nalazim nove odgovore na njega, ili stare, ali u drugom ruhu. Estetika sigurno, neka energija, budnost, nešto zbog čega goriš, volja da se oslobodiš, da grakneš, da šapneš, da tučeš i da se lomiš, neka vrsta intenziteta neovisna o decibelima. I premda sada imamo “major label”, koji je u određenom smislu ispomoć da i dalje budemo što neovisniji (koliko god to paradoksalno zvučalo), za mene je pank također i izvjestan prezir prema tržištu, ili barem ravnodušnost prema odnosima prodavač-kupac, proizvođač-potrošač. Zar to nije dosadno? Ti mali kavezi? Imamo posla sa nepreglednim širinama, a postavljamo ih na iste šine.

Na turnejama ste stekli reputaciju live atrakcije. Kako prevodite sinteve i trip-hop puls u scensku energiju? Šta vas vodi pri gradnji setliste i dinamike (tempo, tišine, pikovi) da koncert “diše”, a ne samo svira?

Ah, to je neka posebna vrsta ezoterije koju ne razumijem baš. Da bi postojao ritam, mora postojati naglašeno i nenaglašeno, 1 i 0, i sve se dešava u tom malom bijelom prostoru između.

Nisam naročito pametan, nižeš pjesme i paziš da ne postane monotono, da razbiješ tihe glasnima, glasne tihima, da ih povežeš konceptualno ako je to moguće, da pauze nisu preduge, da ne skačem svaki čas sa sinta na gitaru i obrnuto, da postoji neka katarza na kraju…

Kažem, poseban je to zanat koji valjda iskustvom pečeš, ali nikad nemaš osjećaj da zaista znaš što radiš. Ali tako nam je u bendu stalno, i tako valjda i treba biti.

“22” je sa intime prešao u političko (novac, anksioznost). Gde vam je danas fokus: mikrodrama jezika i odnosa ili makrotremor društva?

Mid-angst individue? Sve to izvanjsko se na kraju dana uvijek kanalizira kroz tebe. I o čemu god pisao, što god ti bilo nadahnuće, to je na kraju ogledano kroz tebe, nikako ne može biti neutralno ili objektivno. Ti ne pišeš o novcu, nego o tvojoj boji novca, nije zelen, već crven.

Svaki je album pisan u nekoj emotivnoj i filozofskoj fazi života, svaki je zatim produciran i aranžiran u nekoj fazi interesa za određenu vrstu glazbe, bend ili žanr, tako da se to sve prelijeva i miješa, ali osjećam prilično jasne konture tih perioda. Tako i četvrti album živi za svoj račun, ali to ćete tek čuti.

Regionalna scena: Pančevo–Zagreb–Beograd osa, DIY etikete i mali kolektivi. Šta danas najviše radi za bendove — algoritmi, zajednice ili upornost na putu?

Imamo specifičnu situaciju, sad sam već neko vrijeme tu pa imam određeni pregled, da je algoritam apsolutni vladar. I umjetnici se trude na sve moguće načine dopasti algoritmu jer će nam taj ćaća potencijalno osigurati mirnu egzistenciju. Sve mora plijeniti pažnju i to instatno (ne zove se džaba insta-gram), imaš tri sekunde da se svidiš nekom na zidu, ako promašiš taj prozor, možeš se baš i baciti kroz njega. Godinama gradiš neki following na Facebooku, zato da bi sada od tih 3000 ljudi postove viđalo 25, ako naravno ne platiš feudalcu njegov dio za reklamu. I u principu što veći ceh radiš tech-magnatima, što si aktivniji na njihovoj platformi, to će te oni češće tapšati po ramenu. Dakle, društvene mreže su postale gotovo pa beskorisne što se tiče vidljivosti.

Drugi šamar stiže iz promjene paradigme u svijet streaminga, gdje je vidljivost vjerojatno bolja, no opet pravimo ceh nekim pomahnitalim bolesnicima koji onda te pare guraju u razvoj AI dronova da bi bombardirali neke jadne ljude daleko od očiju i od srca. A za cijeli taj moralni bankrot dobiješ tri centa, odnosno, plaćaju te opet tom fantomskom vidljivošću. Možda King Gizzard i može otprhnuti sa Spotifyja, ali upitno je koliko to vrijedi za mikro-bendove čija je karijera u mnogo većoj mjeri vezana za prisustvo i plaćanje dadžbine Danielu Eku za njegov trijumf u toj kapitalističkoj igrici. Dovoljno sam sad pomračio, zato ću reći da, budući da pripadam staroj školi, mislim da koncerti i dalje imaju smisla. I da treba svirati, svirati i svirati. Pokušati graditi neku zajednicu izvan ovih digitalnih proizvodnih odnosa. Kako? Odgovor ćete naći putem.

Do kraja 2025. najavljujete četvrti album. Ako biste ga morali sažeti u tri reči za čitatelje BOLD-a — koje bi to bile i zašto baš te?

Album ipak neće izaći ove godine, nismo još to stigli priopćiti ljudima. Dogodile su nam se neke tužne stvari koje su stavile album u drugi plan. Tako da se sve pomiče nekoliko mjeseci, proljeće je neki okvir. Tri reči? Pa što da radim s tri reči?! Prva, druga, treća!

Photo credit: Marina Vizuelcov