Od sjemena do skulpture: svjetovi koje Manuela Pauk pušta da izrastu

Ako vam je skulptura još uvijek mermer i patina, Manuela Pauk će je razmrviti u pepeo, zemlju i sjemen rogača — i pustiti da klija. Njeni radovi se ne „postavljaju“, nego žive: civilizacija i priroda nisu sukob nego susret, bestijarij žaba, „zmajeva“ i morskih zekana titra između igračke i nelagode, „Slatki svetci“ pretvaraju ritual u pop-slatkiš i pitaju šta je od svetog ostalo u doba konzumerizma, a „Ludički juriš“ razmontira konjanički spomenik humorom. Od „Spomenika maslačku“ do novčića od zemlje i sjemena, Manuela vraća zaboravljeno znanje i premešta hijerarhije materijala.

U razgovoru otvara ekologiju bez patetike, prostor kao suigra materije i vremena — i priznaje: da je život skulptura, bio bi sapun, djelomično potrošen.

„Zvanična“ predodžba o kiparstvu često pomisli na hladan, klasičan mermer. Ti, međutim, kroz pepel, sjemen rogača i zemlju oživljavaš sasvim neočekivane materijale. Kako ti – ti ritualni i materijalni izbori šapuću priče koje kipovi kasnije pričaju?

Skulptura je već dugo disciplina u kojoj se koriste različiti materijali i pristupi. U suvrmenenom kiparstvu koriste se klasični materijali, kao što je mramor, drvo, bronca, i ne-klasični pristupi, kao što su ready-made, video i sl. Sve se promijenilo prije nekih 100 godina, i moj rad je jedna od mnogih manifestacija toga. U radovima Servis klime i Transformario nummuli Sancti Homoboni in panem sancti Ioanni sam napravila novčiće od zemlje, gline i sjemena kako bi materijalizirala ideju o transformaciji vrijednosti i rada. Na taj se način transformira i naše viđenje skulpture i kiparove uloge u društvu.

Kad posmatram tvoju instalaciju „Život pod velikim pritiskom“, osećam da priroda preuzima scenu – čak i kad joj je civilizacija pritisak, ona se izdiže. Kako se taj tenzija civilizacija vs. priroda prelamala kroz tvoj rad?

Mislim da sjecišta civilizacije i prirode nisu nužno mjesta tenzije, već mjesta susreta. Naša civilizacija je jedna od manifestacija prirode jer je priroda kategorija iznad čovjeka i njegovog svijeta. Potopljene brodove i zgrade koje napuste ljudi vrlo brzo koloniziraju druge vrste života.

Na kakvoj liniji se igra tvoj „bestijarij“ – između simpatične igračke i zastrašujućeg stvorenja? Šta želiš da publika oseti gledajući takve „žabe“, „zmajeve“ ili „morske zekane“?

U svom radu smišljam i reinterpretiram priče iz povijesti, mitologije i biologije. Svaka serija radova je napravljena s drugom idejom i namjerom. Kroz skulpture utjelovljujem priče koje me fasciniraju.

Sveti likovi (npr. „Slatki svetci“ u obliku kolačića) postaju pop-art figura, estetski sladak ali i konceptualno složen. Kako došlo do tog slatkog, a ipak subverzivnog tona u tematici religije i konzumerizma?

Seriju radova “Slatki svetci” osmislila sam nakon što sam dobila narudžbu za sv. Nikolu za jednu jahtu. Kroz razmišljanje o tome kako napraviti tu narudžbu sjetila sam se čokoladnih figurica sv. Nikole koji su prigodni blagdanski slatkiš. Zanimalo me kako bi izgledali drugi svetci kao čokolade i keksi. Kroz tu seriju zanima me jesu li blagadani i povijesno bitni rituali danas svedeni samo na konzumerizam?

Diplomski rad „Ludički juriš“ preispituje konjanički spomenik – visok i autoritativan simbol – kroz igru. Kako se igra, ironija i humor stapaju s klasičnim motivima u tvom radu?

U „Ludičkom jurišu“ reinterpretiram konjanički spomenik, tako što ljude i konje mijenjam nizom drugih domaćih životinja. To su miš-mačka, mačka-pas, pas-svinja i svinja-koza. Tako klasični simbol moći postaje apsurdan i razigran. To otvara mogućnosti novih iščitavanja hijerarhija koje smo usvojili tradicijom i prisustvom klasičnih konjaničkih spomenika u javnom prostoru.

Tvoji radovi su često prostorne instalacije – kako pristupaš odnosu skulpture i prostora, naročito kad materijal kao sjemenje ili pepel „živi“ u prostoru?

Prostor u kojemu se nalazi neka instalacija, pa i moja, nikada nije odvojen od drugih njezinih fizikalnih odrednica – materije i vremena. Materijali poput zemlje, sjemenja i pepela u rad unose element transformacije, te su tako sudionici u radu vrijeme, publika i drugi organizmi. Tako su prostor i vrijeme bitni kako bi rad živio, i mijenjao se.

Izabrana si za umetničku rezidenciju u Rouenu. Šta za tebe znači stvarati u potpuno novom okruženju? Kako ti promene – od Zagreba i Šibenika do evropskih gradova – utiču na inspiraciju?

Boravak u različitim gradovima više vidim kao priliku za to da se odvojim od svoje svakodnevice. Na rezidencijama jako volim razmjenu iskustava i ideja koja se obično pojavi kad se nađem na istom mjestu s drugim umjetnicima.

U postavima poput „Spomenika maslačku“ ili instalacije od zemlje i sjemena rogača, koristiš simboliku lokalnih motiva. Kako “obično” postaje metafora, i šta takvi svakodnevni simboli otkrivaju o kolektivnom pamćenju?

Maslačak sam odabrala kao motiv jer je izvorno europska biljka koja je danas raširena po cijelom svijetu, osim na polarnim i tropskim područjima. On je svakodnevan, i na prvi pogled dosadan, no ekspanziju je doživio zbog toga što je cijela biljka jestiva, od korijena do cvijeta. Također, maslačak je korišten kao lijek u različitim kulturama Europe, Afrike, Azije, a kasnije čak i Amerike. Danas maslačke doživljavamo kao korov, ali on otkriva da svugdje oko nas postoji puno kolektivno zaboravljenog znanja. Maslačak podsjeća da nešto lokalno i svakodnevno može postati simbol univerzalnoga, ekspandirajućeg i nevjerojatno izdržljivog, kao što je to i samo čovječanstvo.

Koliko tvoj rad prožima lična sećanja iz Šibenika, Zadra ili Zagreba? Da li neki oblik (npr. školje, bilje, lokalne priče) nastaje iz nostalgičnih fragmenata tvog bića?

Mislim da moj rad nije prožet osobnim sjećanjima na mjesta, niti nostalgijom. Neki oblici iz okoline su mi zanimljivi, no trudim se od njih napraviti nešto novo.

Kao umetnica koja istražuje “gaps” civilizacije kroz materijale i motive, šta vidiš kao ključni izazov moderne percepcije prirode i tradicije?

Ovisnost o tehnologiji, o spektaklu i distrakcijama pažnje, o komoditetu, rastući konzumerizam i rastakanje vrijednosti zajednice, koje nam pomažu shvatiti što znači uopće ljudskost i koje je čovjekovo mjesto i u prirodi, ali i u kulturi.

Svojim mentorstvom u projektu „Plastic sea turtle“ pokrećeš ekološki dijalog – kako vidiš ulogu umetnosti u buđenju ekološke svesti i kolektivne odgovornosti?

“Plastic sea turtle” je projekt udruge Val kulture i Akademije likovne umjetnosti, na kojem sam zajedno s prof. Dankom Friščićem mentorirala studente u izradi velike kornjače od plastičnog otpada. Nije riječ o autorskom projektu. Mislim da umjetnost može ukazati na neke probleme, ali da je politička akcija bitnija i da je većina odgovornosti ipak na onima koji proizvode ogromne količne robe.

Kad gledaš unazad – od „Muze“, preko „Stari svijet“, do trenutnih instalacija – kako se tvoj estetski jezik menja i evoluira? Postoji li „filozofska nit“ koja sve prožima?

Od početka mog bavljenja umjetnosti do sad zanima me kakve su interakcije ljudi i svijeta koji ih okružuje i pogled koji ljudima izmiče.

Ako bi tvoj život do sada bio skulptura – od čega bi bila i kako bi izgledala?

Skulptura od sapuna, djelomično potrošena.

Odgovore priredila: Manuela Pauk

Photo credit: Manuela Pauk, Maja Bosnić, Luka Pešun, Zvonimir Ferina, Žaklina Antonijević