U vremenu suvišnog čoveka – drugi deo

Šta lepota može u doba tehnosfere? Za Žarka Paića ona nije dekor, već događaj koji menja stanje stvari. U drugom delu razgovora ulazimo u „laboratoriju“ njegove misli: od arhitekture, dizajna, mode i vizuelnih umetnosti do politike, posthumanizma i „suvišnog čoveka“. Govorimo o estetici koja odbija da služi kapitalu, o političkom mišljenju izvan partija i ideologija, o digitalnom pisanju koje može biti filozofsko, o čitanju „ukrštajući svetove“ i o subjektu budućnosti — homo kybernetesu.

Dotakli smo i Boba Dilana kao lirskog filozofa epohe, kao i svakodnevnu disciplinu mišljenja koja nastaje na relaciji beležnica–ekran. Paićev sud je oštar: budućnost se već dogodila i zove se tehnosfera — na nama je da mislimo do kraja.

Ovo je drugi deo razgovora.

Vaša filozofija ima snažno estetsko utemeljenje – arhitektura, dizajn, moda, vizualne umetnosti. Da li lepota još ima moć da preobrazi stvarnost ili je danas tek prazna forma u službi kapitala?

Da, mogu se pronaći izravne sveze između knjiga kao što su Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) i Nihiilizma i suvremenosti: Na Nietzschovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021.). Moje čitanje Heideggera i Deleuzea u svim bitnim promišljanjima razloga zašto je umjetnost uistinu autentičan događaj „novoga“ koji nadilazi granice tehnologije kao puke primjene znanstvenih otkrića u praksi možda bi trebao biti odgovor na ovo što ste izvrsno zamijetili. No, uz jedno odlučno razlikovanje spram estetskih filozofijskih eksperimenata u postmodernome mišljenju kakvi su oni u Lyotarda, Foucaulta, Rancièrea i Nancyja, ali i Agambena i Sloterdijka. Vidjeli ste da se često u mojim istraživanjima problema odnosa ljepote i šoka, uzvišenosti i eksperimenta odnosa moderne i suvremene umjetnosti pojavljuje temeljni pojam filozofije u 20. stoljeću, a to je događaj. Krajnje sažeto, događaj je proces i preobrazba postojećega stanja stvari u svijetu. 

Taj pojam označava i mogućnost radikalne promjene samoga života u smislu onog imperativa iz pjesme Rilkea Apolonov arhajski torzo: „Svoj život promijeniti moraš!“, ali pitanje je kojim „sredstvima“, estetskim ili političkim? Prvi je u znaku današnjeg trenda estetizacije politike koja ima negativni prizvuk onoga što je Walter Benjamin kritički vidio u fašizmu, a drugi u znaku politizacije umjetnosti što je isto tako mislilac gubitka aure i Pariških Arkada razabrao u staljinističkome komunizmu 1930ih godina. Sve se to ponovno zbiva u različitim „novijim“ pseudo-sintezama umjetnosti i društvene angažiranosti i ono što je najpogubnije time se nesvodiva sloboda i nepokorivost umjetnosti svodi na neke izvanjske razloge sveopćeg trijumfa estetizacije života u suvremenome svijetu. 

Događaj, međutim, nije ništa ni teologijski i religijski spasonosno u smislu dolaska novoga Mesije, a nije niti bilo kakva politička ontologija koje su predstavnici Alain Badiou i Slavoj Žižek. Moj put u razumijevanju ovog svijeta fraktalno-transverzalne vladavine tehnosfere na paradoksalan način je u filozofiji krenuo iz formalno drukčijeg shvaćanja estetike koja je oduvijek imala status „zadnje rupe na svirali“ u odnosu na ontologiju, logiku, politiku i etiku. No, to je bio kardinalni promašaj svih onih filozofija koje su u 20. stoljeću postale nevjerodostojnima. Već je Heidegger u svojoj drugoj fazi mišljenja sredinom 1930ih godina shvatio da je bit umjetnosti ne u emaniranju ljepote i uzvišenosti nekog uvijek postojećega svijeta, već u događaju (njemački, Ereignis) koji omogućuje čovjeku da unutar granica svojeg povijesnoga svijeta kao što je npr. svijet Grka i srednjovjekovnih kršćana te svijet novovjekovlja i nas suvremenih može biti onaj koji pripada ujedno „svojem“ svijetu i onom prošlome i budućem pod uvjetom da se umjetnost događa kao najviši egzistencijalni susret s biti čovjeka i njegove transcendencije. 

Ukratko, moja filozofijska istraživanja dospjela su do najtežeg problema i aporije suvremosti kao što je to tehnosfera ne iz tradicionalne filozofije znanosti i tehnike, kako bi se to uobičajeno očekivalo, iz temeljnoga pojma koje najveći mislioci suvremenosti poput Heideggera i Deleuzea razvijaju na naizgled posve različite načine, premda sam pokazao u svojoj knjizi o Deleuzeu da je između njih posve začudna bliskost i gotovo srodnost u pristupu filozofiji i njezinoj zadaći mišljenja u doba tehnoznanstvene konstrukcije stvarnosti. (v. Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) 

Do „biti“ onog fundamentalnoga događaja kao što je vladavina samoproizvodne moći novoga apsoluta ili tehnosfere došao sam radikalnom „dekonstrukcijom“ ne tek estetike kao filozofske discipline o lijepome i uzvišenome, već ontologije i filozofije politike kao i etike. Moja je teza „apokaliptička“. S dolaskom tehnološke singularnosti sve su ontologije postale zastarjelo groblje slonovače i mauzolej za konceptualne hibride povijesti. A to znači da je i filozofija znanosti i kozmologija u odnosu na fizikalnu kozmologiju, primjerice, posve neupotrebljiva. Ono što je jedino nužno odnosi se na stvaranje novih pojmova i nove transverzalne strukture mišljenja za ovo doba koje sve što jest pretvara u informaciju za pragmatični know-how i tako slika umjesto jezika postaje bit svake moguće, zbiljske i nužne filozofije u doba tehnosfere. Ljepota je utjeha za najvišim potrebama ljudskoga duha kad je umjetnost bila oblikotvorna moć zajedništva kao u Grka u polisu, ili u renesansi u gradu-državi (Firenza i Dubrovnik). 

Suvremena umjetnost počiva na ideji istraživanja, metode i eksperimenta, dakle kategorija znanosti, a ne umjetnosti. I zato je sve nužno nadomjestivo i potrošno, u službi kapitala i izvan njegove pragmatike, puko kritičko sudjelovanje u izvan-umjetničkim svrhama koje više određuje ideja političke solidarnosti s Drugime negoli estetski imperativ autonomije umjetnosti kao događaja.

Nisam slučajno u jednom tekstu o tom problemu, a koji predstavlja posljednje poglavlje knjige naslovljene Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) naveo na početku riječi Jamesa Joycea u pismu bratu u Dublin u veljači 1905. godine kad odlazi iz Pule za Trst. One su istinski dokument kraja subjekta i jezika u suvremenoj umjetnosti uopće i glase: Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.

Umjetnost je događaj apsolutne impersonalnosti svijeta i zato nadilazi sve banalnosti i trivijalnosti, sve političke i estetske zablude čovjeka, sve ljudsko i neljudsko. Tko to ne može misliti do krajnjih konzekvencija, neka se bavi trgovinom i marketingom, već nečim pragmatičnim i za život korisnim. I neka ostavi umjetnost izvan svojih besmislica. Ona je sveti prostor žrtvovanja i transgresije do kraja svijeta. Sjetimo se Artauda i sve će nam biti zauvijek jasno.

Šta za vas danas znači misliti politički, ali izvan partijske i ideološke matrice? Može li filozofija još uvek biti opasna za moćne?

Objavio sam dosad šest knjiga o ovome problemu, u rasponu od filozofije politike i teorije ideologije, politološke analize moći i teorija globalizacije i identiteta, jer sam mislio da je razlika političkoga i politike ključ za shvaćanje onog što u jednoj knjizi nazivam slobodom bez moći. Možda je ono najvažnije u svemu tome u knjizi The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control (Palgrave Macmillan, Cham, 2022.) u kojoj tvrdim da je nastanak novih oblika vladavine u svijetu zadnjih godina sprega digitalnoga totalitarizma i uskrslih post-fašizama s kojima se svi demokratski poretci danas suočavaju i nema na vidiku spasonosne budućnosti. Štoviše, na djelu je odmazda i mržnja protuprosvjetiteljskoga pokreta spram ideja slobode, jednakosti i pravednosti, pa je ono što tvrdim u knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) postala naša okrutna stvarnost koja se pokazuje u „suglasnome nesuglasju“ između Trumpova demokratskoga autokratizma i Putinove despotske vladavine na globalnoj razini permanentnoga rata i mira. 

Oligarhijski poretci vladavine transnacionalnih korporacije u sprezi s imperijalno postavljenim državama-nacijama gaze sve principe moderne liberalno-demokratske politike koja je u Europi i SAD-u postulat istinskoga erosa i agona političkoga i politike. Prvo je istinska ljudska težnja za ostvarenjem slobode u pravednom poretku političke vladavine, a drugo režim vladanja kao upravljanja kroz ideološke aparate države. Prvo krasi autentična sloboda djelovanja svih ljudi, a ne tek profesionalnih aparatčika i ideologa partijske nomenklature u demokratskom procesu odlučivanja, dok je drugo perverzija moći i nasilja kroz fikcije o legitimnosti i legalnosti izvršenja vlasti u svoja tri oblika kao što su zakonodavna, izvršna i sudska. Ne možemo ne biti izazvani demonskom moći politike jer je tolika u suvremenome svijetu kao onome „velikome prostoru“ (Gro§raum) kako to definira Carl Schmitt u Nomosu zemlje još 1947. godine u kojem se sukobljuju imperiji i države oko geopolitičke vladavine nad Drugime, da od toga sve ovisi, pa čak i smjer kojim će se razvijati budući društveni odnosi i jezik suvremene umjetnosti. 

Misliti politički znači ne pripadati nikome (ni Korporaciji, ni totemima nacije-države, ni Partiji, ni što bi rekao genijalni komičar Groucho Marx klubu koji bi mene htio za njegova člana) osim događaju slobode kao otvorenosti smisla ljudske egzistencije u permanentnoj borbi za očuvanje dostojanstva čovjeka protiv svih tiranija ideologije, terora i totalne kontrole. 

U svojim knjigama često govorite o krahu humanizma i pojavi „suvišnog čoveka“. Kako izgleda antropologija sutrašnjice? Ko je subjekt budućnosti?

Knjiga The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Conditions (Schwabe Verlag, Berlin-Basel, 2023.) razmatra kritički kraj antropologija u svim njihovim vidovima: filozofskim, strukturalnim, kulturalnim, kibernetičkim. Humanizam nije nikakva nedodirljiva vrijednost ljudskoga dostojanstva u povijesti. Štoviše, u doba renesanse, koja nije imala neke bitne filozofe osim Marcilia Ficina, humanizam je označavao prevrednovanje grčkoga pojma ljudske biti koja je proizlazila iz duhovne otvorenosti spram bitka. No, to je bila jednostranost i redukcija biti čovjeka na subjekta i gospodara nad prirodom i drugim bićima. Uostalom, renesansa je u povijesti Zapada jedinstvena konstrukcija i stoga je jedino na tim osnovama mogla dospjeti do vladavine ideje ljepote. Kraj humanizma o kojem su govorili Heidegger i Derrida ne znači nastanak nečovječnosti i bestijalnosti, prolom animalizma i dolazak neke zombi-ideologije uništenja svijeta. 

Mi smo već postali ono što nazivam u navedenoj knjizi pojmom homo kybernetesa, Sve do njega vladalo je Aristotelovo shvaćanje da je čovjek animal rationale i da je upravo um u njegovoj totalnoj računajućoj odrednici bit ljudskoga mišljenja i djelovanja. No, to je isto tako jednostrano shvaćanje, jer umjetnost je carstvo intuicije i nije ono racionalno presudno za nastanak nekih od najljepših djela u povijesti poput Fidijine Akropole ili Mahlerove V. Simfonije. Čovjek u smislu racionalnosti ne iščezava, dapače njega nadomješta još moćnije „biće“ koje zahvaljujući umjetnome mozgu (A-brain) brže komputira informacije i pragmatički ih raspoređuje u sklopove kao alate za djelovanje (know how). Ako mislimo da je čovjeku ipak preostalo još područje čiste intuitivnosti koje ovaj „stroj mišljenja“ ne može dohvatiti u cijelosti, onda se varamo. 

U knjizi izričito pokazujem da su istraživanja robotike i neuroznanosti dospjela do postavke o „umjetnoj intuiciji“, što znači da je spoj ljudskoga i kibernetičkoga u narednim koracima aplikacija ono što smo umjetnički već vidjeli u slučaju filma Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru, kad superračunalo HAL 9000 iskazuje emocije i postaje hibridno biće velike kompleksnosti.

Nije više „subjekt“ nadolazeće budućnosti „čovjek“, već brainstorming tehnosfere u formi homo kybernetesa. Naša „suvišnost“ je u tom smislu zastarjelost u biološkome smislu jer se kao animal rationale ne možemo više evolucijski razvijati osim skokom i transformacijom u ono neljudsko i kao takvo čudovišno artificijelno, što su Grci smatrali demonskim. Nije slučajno Sofoklo jednom rekao da je ono ljudsko zapravo zastrašujuće i silno jer je onkraj svih granica prirode.

Pišete o modi, muzici, filozofiji, vizualnoj kulturi, politici, digitalnosti. Kako se, u vašem svakodnevnom radu, te discipline međusobno hrane i izazivaju? Da li je važno čitati „ukrštajući svetove“?

Pišem iz filozofijskoga uvida u složenost i obuhvatnost svijeta kojime vlada novi apsolut zvan tehnosfera. Ako želimo razumjeti zašto se svi fenomeni u tom svijetu međusobno povezuju i umrežavaju, izazivaju neintendirane učinke, te imaju ono što tvrdi kibernetika „pobuđene uzroke“ (a tako i suvremena medicina u liječenju leukemije koristi u svojem meta-jeziku pojmove na rubu kognitivizma i kozmologizma), onda je jedino smisleno prestati praviti se da još uvijek postoji neka metafizička hijerarhija područja po kojem bi valjda dizajn i moda bili na najnižoj stepenici ovih Jakovljevih ljestava za dosezanje božje milosti. To je vrijeme nepovratno prošlo i dobro je da je tako. 

Mnogi koji arogantno nastoje osporiti nužnost ove totalnosti i interdisciplinarnosti u mojem pristupu suvremenosti naprosto nisu dostojni bilo kakve kritike, jer ne misle ništa, a pišu svašta i to uglavnom očajno loše. Dakle, što su to činili Hegel u svojim analizama religije, politike, prava, prirode, znanosti, umjetnosti te Deleuze u svojim analizama filma, Prousta, baroka, politike, apokalipse, zombija, američke književnosti, marketinga i mazohizma, shizofrenije i kapitalizma? Ta nisu se valjda bavili samo opisom fenomena da bi pokazali svoje enciklopedijsko znanje za kvizove u pubovima. Tehnosfera je novi apsolut i prožima sve što postoji i što ima mogućnost nastajanja, potencijalno i kontingentno. To ne znači da sam ja valjda disciplinarni „stručnjak“ za sve i ništa ako sam napisao knjigu o suvremenoj arhitekturi i pokušao promisliti dosege astrofizike i fizikalne kozmologije za budućnost filozofijskoga razumijevanja svijeta nakon rušenja mnogih teorija koje su bile gotovo kanonske, poput nedavnog spektakularnoga otkrića o mogućoj nevjerodostojnosti teorije „velikoga praska“ i nastanka svemira nakon snimaka koje je poslao svemirski teleskop James Webb. 

Misliti znači biti otvoren spram svijeta, a ne neprestano ponavljati stare fraze iz mrtvih spisa zamrznute povijesti.

U doba kad su društvene mreže postale dominantna forma izražavanja, da li digitalno pisanje može biti filozofsko? I gde je granica između misaonog teksta i misaonog mima?

Filozofski govor i pisanje ima pretenziju ovjekovječenja svojih misli. Zato „danas“ možemo čitati Heraklita i Parmenida kao da su naši suvremenici, a Euripidove tragedije govore nam više od bilo kojeg avangardnoga dramskog djela. Digitalnost je nematerijalnost i stoga je posrijedi misaona struktura koja traje kao informacija „vječno“ i ujedno iščezava s ekrana simultano ako je napadne virusni demon nestajanja. No, nije problem u misaonome tekstu u okviru virtualnosti. Uostalom, mojih 300 predavanja koja sam držao svakome i nikome za vrijeme korone preko Zoom-a pripadaju ciklusu nazvanom Academia virtualis. 

To samo znači da je moguće ostati na istoj spekulativnoj razini kao i u tzv. stvarnome svijetu fizičke prisutnosti, a slušatelje i čitatelje će mišljenje samo naći i obratno ako to što ono misli i piše, misli i govori ima smisla i ako je pravo zrcalo suvremenosti u konceptualnome jeziku s vlastitim autorskim potpisom kojeg ne možete „kopirati“ iako AI može „sve“, pa tako i biti „Ja“ i netko „Drugi“, ali još uvijek je fatalnost naše singularnosti kao „principa individuacije“ tolika da ne možemo zamisliti svijet ne-osobnosti kao zbiljski svijet koji bi imao što bitno filozofijski reći u formi neke fantomske Borg-kolonije iz sjajne TV-serije Zvjezdane staze. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja )

U jednom tekstu pišete o Bobu Dylanu ne kao pesniku protesta, već kao lirskom filozofu epohe. Koji savremeni umetnici kroz svoj rad ili pristup najdublje izražavaju ili preispituju svet u kojem živimo i na koji način vas to nadahnjuje?

U književnosti su to Michel Houellebecq, Thomas Pynchon i Don DeLillo, u filmu Michael Haneke, Lars von Trier i Terrence Malick, u glazbi Depeche Mode, Nick Cave i Carl Heinz Stockhausen, u slikarstvu Anselm Kiefer, Gerhard Richter i Luc Tuymans, u modi nakon smrti McQueena to su John Galliano, Iris von Herpen i Hussein Chalayan, u arhitekturi Toyo Ito, Frank Gehry i Bernard Tschumi. Moj pristup tumačenju nekom singularnome djelu ili opusu suvremenoga umjetnika nije prikaz njegova djela, već dijalog s idejama i korelacijama misaonih struktura koje djelo ili sam umjetnjk iznosi u svijet i tako ga problematizira svojim navlastitim jezikom-slikom-zvukom-konceptom-gradnjom-izvedbom. 

Mišljenje nije samo povlastica filozofa. Ono se na autentičan način izvodi iz slikovne i zvukovne, gradbene i konstrukcijske ideje svijeta koji se fraktalno i transverzalno oblikuje u prostoru-vremenu ljudske i neljudske interakcije. Moja je zadaća da to ne samo prepoznam i konceptualno artikuliram, već i da pronađem mogućnosti posve novoga i drukčijeg tumačenja, primjerice, zlokobne i prijeteće genealogije zla u apsolutno genijalnome Hanekeovu filmu Bijela vrpca.

Vi ste profesor, pisac, urednik i mislilac. Kako izgleda vaša svakodnevna disciplina mišljenja? Da li se istina još uvek piše u beležnici ili vam je ekran glavno oruđe kontemplacije?

Često kad tražim neke zaboravljene knjige u svojoj kućnoj knjižnici na mansardi i tavanu koje nemam u digitalnoj formi, nabasam na mnoštvo fascikala s bilježnicama i notesima iz 1980ih godina kad sam ustrajno i gotovo manijakalno bilježio svaki komentar uz moje tumačenje teksta. Naravno, moji hijeroglifi su pisani nalivperom i kemijskim olovkama. Sačuvao sam i svoje seminare iz filozofije, antropologije, političkih znanosti, povijesti civilizacija, koje sam pisao na pretpotopnome pisaćem stroju marke „Unis“ na tzv. pelir-papiru. Nedavno sam jedan takav tekst o Leibnizu i Heideggerovu tumačenju njegove monadologije koji sam napisao kao studiju od 60 stranica pokazao svojoj asistentici na fakultetu i prvo što je učinila bilo je fascinantno: šok, nevjerica, smijeh. 

Mi smo medijski mutanti i hibridi, posebno moja generacija koja se razvijala u okružju totalne mahnitosti tekstualnoga intelektualizma, manje onog vizualnoga koji će doći kasnih 1970ih godina. Znate da je Foucault to nazvao promjenom paradigme iz teksta u sliku. Sve do unatrag pet godina printao sam gomilu tekstova, knjiga, časopisa, zbornika, i na papiru bilježio na margini isto što sam radio nalivperom 1980ih. Ruka koja piše na tradicionalan način u analognome okviru mišljenja je manualni radnik drugim sredstvima, medij koji osjeća otpor spram predmeta svoje gramatologije, kako bi to kazao Derrida. Više to ne činim. Posve sam stopljen s tehnosferom. Pišem tako što unosim tekst u virtualni prostor, rijetko se služim više enciklopedijama i leksikonima u tiskanoj formi, sve ubrzano koristim iz beskonačnih prostora interneta. Tko je, dakle, „subjekt“ ovog grafo-vizualnoga obrata „mojeg“ pisanja kao mišljenja bez predmeta svijeta kakav je bio u zlatno doba analognih tehnologija?

Znate li što je rekao Nietzsche kad je napisao prvu rečenicu na pisaćem stroju prije no što je poludio.

Unsere schreibmaschine schreibt!

Ako biste morali napisati pismo budućem čitaocu, onome koji će vašu knjigu otvoriti za 50 godina – šta biste mu poručili o vremenu u kojem živimo?

Da je naše vrijeme posljednja epoha mišljenja u međuigri jezika i slike kao događaja novoga povratka u prošlost. Budućnost se već dogodila kad je stvorena tehnosfera koja sama računa, planira i konstruira svoja stanja u sustavu i okolini neljudskoga. Samo se nadam da će budući čitatelj još uvijek čitati knjige, a ne vizualizirati informacije u vrtoglavoj brzini kolektivnoga zaborava povijesti.

Za kraj, jedno lično pitanje: da li postoji misao, rečenica, susret ili slika koje nosite sa sobom kao tajni temelj svog mišljenja – nešto što se ne može objasniti, ali se uvek iznova vraća?

Tajna se nikad nikome ne razotkriva, jer inače ne bi imala okultnu moć djelovanja iza događaja koji su svima transparentni. Zato postoje zagonetke koje se nužno moraju riješiti. Filozofija je konceptualna igra staklenim perlama ili promišljanje svijeta s pomoću „slika mišljenja“. Reći ću da je moje mišljenje slike bez svijeta otpočelo upravo pronalaskom ove zagonetne sintagme koja je istodobno zadaća mišljenja i najprecizniji mogući opis stvarnosti našeg doba vladavine tehnosfere kao autopoiesisa. Kako sam došao do ovog naslova ili formulacije za mišljenje? Fernando Pessoa bi rekao da je sve stvar snova i da je njihova realizacija zapravo nemoguća bez jezika koji ove slike postavlja u složene međuodnose izvan svih kataloga i mapa, dijagrama i piktograma. 

Ja ću još samo reći da nas riječi sanjaju i da je misaona avantura života satkana od duhovne mreže događaja u kojoj pauk plete svoju mrežu na isti način kao i čovjek svoje snove.

Odgovore priredio: Žarko Paić

Photo credit: Žarko Paić